Volim da u razgovorima o vaspitanju dece koristim ovu izreku:
GVOŽĐE SE KUJE DOK JE VRUĆE
Zato što čvrsto verujem da je sve ono što uradimo sa decom do 7.godine – OSNOVA.
Za sve.
Možete testirati ovu tvrdnju na svojoj starijoj deci.Na primer:
- dete neće da uči – nije naučilo da se druži s knjigom u ranom detinjstvu
- dete samostalno čita sa 5 godina – jer se od rođenja intenzivno igra sa slikovnicama, jer mu se redovno čita
- dete neće da sluša – jer je bilo najmlađe u kući i najviše mu se „titralo“ od rođenja
- dete samostalno jede sa 3 godine – jer su ga roditelji učili da to radi od 1,5 godine
- dete ne izgovara pravilno glasove – jer od rođenja sluša tepanja…
I tako dalje…
Mnoge od svih naših grešaka su potpuno razumljive, jer su vođene slepom i gluvom LJUBAVLJU PREMA ROĐENOM DETETU, i – kako da zamerimo ljubavi?
Otuda i ogroman osećaj krivice kada krene kako ne treba…
Gomilu samooptužujućih pitanja i optužbi, imala je nedavno i moja Dara, čiji je problem pokrenuo gomilu prijateljskih saveta i dogovaranja.
Naša prepiska je povod za ovaj tekst, nastao iz najčistije namere da vam bude od koristi. Takođe, ukoliko odlučite da primenite neki od saveta, i u toku primene naiđete na osećaj „odvratne, prestroge i bezosećajne mame“ – ponovite u sebi onu zlatnu pametnu rečenicu:
„Gvožđe se kuje dok je vruće“
i pomislite kakve sve lepote možemo stvoriti od naših mališana 🙂
1.Dete nije beba.
Nakon prvog rođendana, onda kada dete prohoda, počne jaču verbalnu i neverbalnu komunikaciju, iako je to vrlo teško većini mama da prihvati – dete više nije beba. Ono jeste slatko i malo, i nesposobno da radi sve ono što rade velika deca, ali je takođe sposobno da radi mnogo više nego što većina roditelja želi da shvati. To su poslovi i aktivnosti primerene njegovim malim mesecima, koji idu u korist njegovom i psihičkom i fizičkom razvoju, te ih stoga ne treba izbegavati i odlagati za „kad malo naraste“. Jer vreme proleti veoma brzo, a propuštene šanse se ne mogu vratiti.
Nije loše setiti se neprocenjivog Duška Radovića „… što ga pre čovekom smatraš, pre će čovek i postati.“
Šta konkretno raditi?
Smanjiti tepanje, smanjiti lične asistencije oko prohodavanja, nuditi slikovnice, raditi na izbacivanju dude, flašice i pelena, razvijati govor, voditi dete kod babe i dede, upoznavati ga s drugom decom, poštovati režim dana deteta… konstantno imajući u vidu da će se to malo mirišljavo čedo za tren oka pretvoriti u biće sa mnoštvom svojih želja i potreba.
2.Dete treba da ima obaveze.
Od prvog dana prohodavanja.
Iako zvuči grubo i nehumano, jedna obaveza dnevno potpuno drugačije izgleda u praksi, i neprimetna je za malo dete. To što će da odnese svoju pelenu u kantu, što će da vrati medu u krevetac i slično… za dete ne predstavlja baš nikakav napor. Ali, stvara radne navike, stvara obaveze i osećaj odgovornosti.
Takođe, vrlo je važno da dete svoj zadačić izvršava redovno, tj. svakodnevno, jer će jedino tako imati pedagoškog i vaspitnog efekta.
Šta mogu biti obaveze malog deteta?
Da donese/odnese svoju pelenu, flašicu, da skloni/poslaže svoje patikice u hodniku, da kupi igračke zajedno s mamom (ili samostalno, u zavisnosti koliko ih ima i kakve su), da stavi svoju jaknu/loptu na mesto posle šetnje… Kako dete raste, tako se i broj malih obaveza povećava i postaje raznovrsniji.
3.Dete treba da pomaže.
Ovaj deo vaspitanja ne treba mešati sa detetovim obavezama, jer obaveze su ono što na prvom mestu gradi radne navike, a pomoć ukućanima je nešto što prvenstveno oplemenjuje dušu deteta. Pomažući u svakodnevnim malim sitnicama, dete uči da voli ljude oko sebe, da sagleda nečije teškoće, da se oseti korisnim i vrednim. Na taj način gradi svoje samopouzdanje, stiče razne veštine, usavršava svoju motoriku, korisno provodi svoje vreme, itd.
Šta malo dete može da nam pomogne?
Može da donese/dohvati mnoge sitnice (kuhinjsku krpu, jabuku, peškir, šampon, daljinski, knjigu, bratu/seki igračku/pelenicu/dudu, da nam dodaje veš koji širimo, da „poslaže“ keksiće na tanjir, da kupi/bere plodove u bašti sa starijima, da pomogne pri sređivanju igračaka, pri odlaganju namirnica u frižider…
4.Dete treba da poštuje pravila.
Iako i nama, roditeljima, pravila često idu na živce i remete nam konfor, bez njih normalan svakodnevni život, ne bi bio moguć. Ukoliko odgajamo decu koja ne poštuju pravila, za vrlo kratko vreme naš život će se pretvoriti u haos. Poštovanje osnovnih kućnih, socijalnih i emotivnih pravila ne znači da treba od dece praviti robote, ali osnovna pravila bi ipak trebalo usvojiti što pre.
Koja su to pravila?
Ujutro se umivamo.
Pre odlaska u vrtić se ne igramo.
Jede se za stolom.
Mama i tata idu na posao.
Jakna stoji na čiviluku.
Crtamo na papiru.
Hrana se ne baca.
Mama i tata imaju svoje vreme za razgovor…
Ne treba mešati poštovanje pravila sa modernim načinom vaspitanja, Montesori i drugim savremenim metodama; niti jedna od njih ne podrazumeva da dete radi „šta hoće“. Osnovna životna pravila, osnovne norme pristojnog ponašanja su konstantne, i njihovo nepoštovanje dovešće svakog roditelja u vrlo neprijatne situacije, kada dete započne jaču socijalizaciju.
Kada se roditelj nađe u takvoj neprijatnoj situaciji a dete u konfliktu između onoga što je naučilo kod kuće i onoga što se od njega traži (recimo) u vrtiću – roditelj će u 99% situacija za takvo „loše“ ponašanje okriviti – dete. Potpuno potisnuvši činjenicu da je dete tako naučilo da se ponaša od njega – roditelja.
Šta je najvažnije kod primene osnovnih vaspitnih postulata?
Da budemo dosledne.
Ako smo jednom ustanovili obaveze, granice, pravila, navike… treba da ih svakodnevno poštujemo. Znam, nekada je grozno dosadno, umorne smo, vikend je, nemamo vremena, nemamo živaca, strpljenja, čini nam se da je sve uzalud – ali ništa se ne može uporediti sa divnim osećajem zadovoljstva kada rezultate našeg truda vidimo nakon samo par meseci, kada naše dete samo, bez ičijeg naloga, uradi neku radnju potpuno prirodno, lako, bez da smo to i spomenuli; kada nam u grupi dece ili na javnom mestu dokaže svoje primereno ponašanje, ili kada nas jednog dana, kada se vratimo s posla umorne, zatekne spremljena kuća i postavljen sto.
To je taj momenat kada možemo srećne i nasmejane, samoj sebi reći – Bravo!
Budući da je ovo ženski, mameći blog, uvek se u obraćanjima vezujem za majke. Naravno da se podrazumeva da u svim ovim pričama ravnopravno treba da učestvuje i otac.
Da li navedene postulate smatrate za valjane?
Koji su vaši osnovni postulati pri vaspitanju?
Da li ste primetili rezultate primene nekih pravila kod svog deteta?
Моја деца од годину дана склањају играчке, а касније почну са помагањем око постављања стола… Најстарија (7 година) помаже око спремања ручка. Али, иако се трудим да са свима имам исти став, средња је прича за себе и стално бијемо неке битке. Мада, у вртићу је хвале (као уосталом сво троје), тако да вероватно ипак радим праву ствар.
Poerd toga što je svako dete priča za sebe, i ja bih rekla da si na odličnom putu 🙂 Samo napred, sve pohvale što se ne bojiš da od svoje male dece praviš velike ljude.
Što se tiče postulata, nemam više što dodati, super si to napisala. Imam samo komentar koji se tiče mog poštivanja istih. Od mala sam im postavila određena pravila (jer s pravilima će se sretati uvijek, ako od malena ne nauče s njima izlaziti na kraj, teže će biti kasnije). No kako rastu, i pravila se mijenjaju, i dok su bili manji nisu imali problema s promjenama. Danas se pak uvijek glasno bune na i svaku moju manju promjenu, Pa trenutno pregovaramo oko toga 😀 .
Ali nije baš da bi si dala nagradu za naj-mamu, jel. Mislim da mi je najveća mana što bi im htjela olakšati puno toga, pa često radim umjesto njih ono što bi i te kako mogli sami (npr nosim joj ruksak iz škole jer je stvarnoo težak, obučem ju ujutro,… ima toga još). Priznajem si da to nije ok, trudim se da se promijenim, ali isto tako priznajem da ide presporo :/
Dobro je što si svesna gde grešiš, to je jako važno. Sve imamo periode kad malo zategnemo i periode kad malo popustimo s poštovanjem onoga što smo zacrtale kao ispravno. A to kako nas slušaju kao veći, u mnogome zavisi kako su nas slušali kao mali. Plus još i pubertet. Izgleda da vam se bliži?
Je, polako primjećujem pubertetske bubice :/ pogotovo kod curke. Sve je to još „u povojima“, vjerujem zato da se polako pripremam na to 😀
Od 10-e godine…to je to 🙂 Prepubertet 🙂
Mene zanima ovo pravilo:
„Mama i tata imaju svoje vreme za razgovor…“
O čemu tačno razgovarate?
😀 O vremenu… 🙂
Slažem se sa svim napisanim, kod nas se kaže: Dijete odgojiti kao bunar iglom iskopati…i to je zaista tako.
Kad poslije izvjesnog vremena vidimo rezultate… znamo da je nešto ostalo u tim malim glavicama…tada rastemo do neba 🙂
Jako dobra izreka 🙂 Baš tako.
Potpuno se slažem sa tobom. Kad sam počela raditi, ona je imala godinu dana i već tada, kao i sva djeca voljela je da, kao, priča telefonom. Ja pričam kao da je velika, ona naravno nesto svoje brblja a kolegica mi se smije, kaže: „Pa ti sa njom kao da je odrasla“. A sada, sa nepune tri godine je razumnija od nekih starijih djevojčica koje poznajem i vjerujem da je to zato što smo je od početka tretirali baš kao da sve razumije (a razumiju oni mnogo više nego što mislimo)
Jeste da je to njihov način, ali deca sve razumeju. I deca hoće da slušaju, da rade isto što i odrasli, samo im to odrasli ne dozvoljavaju. Onda dođe 7.godina, i odraslima nije jasno – što sad neće ništa da radi, da pomogne?.. A sve navike se stiču rano, jako rano… Samo napred.
Odlični postulati! Dok sam čitala jedan po jedan, u glavi sam prevrtala i tražila primere u našem slučaju. Dobri smo, izgleda da sam nesvesno uvodila neka pravila i obaveze koji su meni delovali beznačajni, ali kad malo bolje razmislim, u pravu si kad kažeš da drže stvari pod kontrolom. Sad si me još više motivisala da razmislim o ovoj temi. Ja montesori, između ostalog, i volim zbog toga što kod njih važi princip – pomozi mi da uradim sam, i naglasak i jeste na tome da se detetu omogući pristup kućnim pomagalima i stvarima koje svakodnevno može sam za sebe da obavi (sipa vodu, počisti ako nešto prospe, poređa veš na svoje poličice, uzima i vraća knjige na mesto…).
Toliko se vezujemo za M.Montesori, a većina roditelja ni ne zna da su njeni učenici (pa čak i oni umno bolesni) sa samo 3 godine, umeli samo da nose činiju vrele supe na sto. Sa 3 godine.
Šta reći onda za roditelje koji hrane decu do 5 godine?.. A pri tom uživaju u „didaktičkom Montesori materijalu“. Kocke, kartice i ostali edukativni pribor je super, ali niti izdaleka dovoljan. I ne treba ga stavljati u prvi plan kada je vaspitanje i obrazovanje dece u pitanju (po M.metodi).
Vrlo često se zaboravljaju osnove.
Znam da si na dobrom putu. 🙂
I samo da dodam da si ti jedna od retkih osoba koja sa mnom deli mišljenje da je sve u tome kako ih gajimo. Ja za svako nepoželjno ponašanje mogu da nađem uzrok u odgoju i ponašanju roditelja, što i nije baš uvek ono što roditelj želi da čuje.. Pa prećutim. Ali primeri iz prakse do sada su samo potvrđivali ovu teoriju.
Bojim se da smo suviše radikalne, mi mame koje učimo decu da „rade“ 🙂 To nije moderno 🙂
Nije „moderno“ biti prirodan. Ovi postulati su najprirodnija stvar svakog bića: da radi, da pomaže i da bude samostalan.
Ja mislim da je prirodno uvek u modi 🙂
Moja deca mi svakodnevno dokazuju da sam bila u pravu svaki put kada sam bila kategorična, kada bih naredila, okrenula se i krenula plakati, kada sam bila uporna i tražila više. Sad se to samo vraća, u najboljem mogućem obliku.
Teško je, nekada jako.
Naravno ovakvo vaspitanje ne isključuje maženje i ljubakanje do besvesti. Naprotiv. Sve je tu, u ogromnim količinama, ali i obaveze, zadaci i moranja takođe 🙂