Činjenica – da li dete voli ili ne voli da uči – izlazi na svetlo dana jednog 1.septembra, uglavnom u popodnevnim časovima. Prvi domaći, prvo sedenje za stolom i prvi ispit. I za dete i za roditelje.
Ti prvi dani sreće i ushićenosti ovom velikom promenom u detetovom (i roditeljskom) životu, znaju i da zavaraju, ali vrlo brzo pokažu svoje pravo lice.
Da li će roditelji biti srećni ili ošamareni neprijatnom istinom, zavisi od svega što se radilo (ili ne radilo) u proteklih 6-7 godina.
Da li smo dete pravilno usmerili ka učenju?
Ili, možda i nismo..? I šta smo to čekali do sad..?
Zato, nemojmo čekati zadnji voz, i zadnji momenat za pripremu. Krenimo odmah, još danas. Evo saveta koji će vam u tim pripremama pomoći:
1.Učimo od prvog dana.
Određivanje vremena za kupanje, hranjenje, spavanje – su učenje. Učenje reda i rasporeda. Ako sve ovo izostane i režim dana bude proizvoljan, u zavisnosti od trenutnih mogućnosti i raspoloženja roditelja, onda će sve obaveze i dešavanja u detetovoj glavi biti shvaćene kao „ne mora baš sad“.
To mišljenje će se reflektovati na sve buduće aktivnosti deteta, pa i na učenje školskog gradiva. Jer će i ono za njega biti posao koji može da se odloži, pomeri ili zaboravi.
2.Čitamo od prvog dana.
Kada dete počne da aktivno da sedi, da se igra sa raznim predmetima i prvim igračkama – spremno je za „konzumaciju“ knjiga. I baš tako i treba posmatrati taj proces – kao konzumaciju 🙂
Danas postoji mnogo predivnih kartonskih i plastificiranih slikovnica za najmlađe, sa sadržajem namenjenim baš njihovom uzrastu. Kako vreme prolazi, sve je veći izbor dečije literature.
Kao što brižno vodimo računa o hrani kojom hranimo telo deteta, od istog značaja je i ona druga „hrana“ koja će nahraniti njegov um.
Družeći se sa knjigicama od najranijeg doba, dete uči da drži i lista knjigu, da je knjiga predmet za svakodnevnu upotrebu, uči da čita, što će olakšati svako buduće učenje, uči da knjiga nije bauk nego obična, svakodnevna stvar za korišćenje.
Knjige za decu treba da stoje uvek na dohvat dečije rukice. Ne na najvišoj polici, van vidokruga i dosega deteta. Ne brinite da će ih sve pocepati i uništiti. Ako se sa njima druži redovno, poštovaće ih i čuvati.
(Knjige koje treba držati daleko od dečijih ručica su velike i teške enciklopedije (koje ih mogu i povrediti), knjige velike materijalne vrednosti kao i knjige za odrasle.)
Ne zaboravite biblioteke. Kupovina knjiga u ovo siromašno vreme uopšte nije jedini način da dete odrasta uz knjige. Godišnja članarina u većini biblioteka košta koliko i par slikovnica. A to mnogo znači.
Čitajući knjige dete nesvesno upija sve informacije iz ponuđene literature. A i to je učenje.
3.Redovne dečije obaveze
Redovna dečija radna obaveza je svakako jedan od 4 glavna postulata pravilnog roditeljstva. Ako, na primer, dete od najranijeg doba shvati da se cipele moraju pospremiti u hodniku posle nošenja, ono će bez otpora prihvatiti mnoge radne zadatke u budućnosti, između kojih jeste i učenje.
Radne obaveze samo pomažu deci da shvate da je život prepun radnji koje trebamo završiti ukoliko želimo to i to.
Takođe, pomažu i da dete shvati da ono nije na ovom svetu da bi samo uživalo u svojim pravima nego i obavezama, što će mu još kako koristiti u budućnosti.
Ma kako nekome čudno zvučalo, obaveze uče decu mnogo toga.
One su za njih nova iskustva koja ih upoznaju sa svetom i zakonima koji u tom svetu vladaju. A to je veeeeelika stvar. I veliko učenje.
4.Edukativni materijal na „izvol’te“
Pored knjiga koje trebaju činiti osnovu početka svake edukacije mališana, vrlo je bitan i ostali radni materijal koji služi u iste svrhe. Pod njim podrazumevamo sledeće: olovke, bojice, nalepnice, šarene papire i kartone, makazice, bojanke, plastelin, radne listove, štapiće, kartice, kocke i slično. Naravno, u skladu sa uzrastom deteta.
Ne samo da razvijaju finu motoriku kod deteta, moždanu aktivnost i logičko zaključivanje, nego i formiraju svest o uzročno-posledičnim vezama koje su osnova za učenje.
Deca koja se redovno sreću sa ovim radnim materijalima, lakše prihvataju školske zadatke, lakše ih rešavaju i nemaju averziju prema sadržaju školskih knjiga, u odnosu na decu koja se tek u školi upoznaju sa ovim edukativnim alatima.
5.Aktivnosti van kuće i vrtića
Deca imaju potrebu za stalnim učenjem i stalnom igrom. Ukoliko im ponudimo neki zanimljivi sadržaj izvan kuće i vrtića, ona će ga s oduševljenjem prihvatiti.
U zavisnosti od karaktera deteta, to može biti fizička ili mentalna dopuna. Neki sport ili umetnička aktivnost gde se dete fizički usavršava (balet, folklor, recimo) ili školice koje rade po principu radionica (engleski, DIY, i slično).
Praksa u Dečijem centru mi je dokazala da teza da je to detetu nepotrebno „jer uči on/ona dovoljno“ i da je „umorno“ – 99% tačna. Onaj ko je umoran i nezainteresovan za rad jesu roditelji, koji zbog brojnih ličnih i poslovnih obaveza, ne žele još jednu.
Naravno da ne treba preterivati i forsirati dete do granica izdržljivosti. Sve ove aktivnosti su dobre, ukoliko su umerene. Ne treba uzimati sve što se nudi, ali ni odbijati. Svaki roditelj poznaje najbolje svoje dete i trebao bi da može da proceni koliko njegovo dete ima energije za učenje.
Mnoga deca svoje roditelje ne doživljavaju kao „učitelje“ (zbog savremenog shvatanja da roditelj mora biti prvenstveno drug) tako da podučavanja od strane drugih osoba mogu biti jedini spas.
6.Nestandardno učenje
Ukoliko ste zakasnili sa knjigicama, olovkama i ostalim edukativnim materijalom od najranijeg perioda, kako bi podstakli interesovanje ka učenju, možete primeniti neke od nestandardnih metoda (koje se u retkim zemljama svrstavaju u standardne):
- učenje u prirodi
- učenje u kuhinji, radionici, mestima gde se nalazi predmet učenja
- učenje u institucijama: muzejima, bibliotekama, na izložbama…
- kontakt sa profesionalcima: na koncertima, kod frizera…
- učenje iz enciklopedija
Ukoliko ništa od navedenog ne bude od koristi, i dete i dalje ne želi da vidi knjigu, svesku i pernicu, postoji šansa da će se ta želja probuditi uz pomoć učiteljice/a. Naravno, učitelji nisu mađioničari i njihov posao nije da ispravljaju roditeljske greške, ali mogu biti odlični motivatori. Da li su u tome uspeli ili ne, uglavnom je vidno na kraju prvog polugodišta.
Mnogi roditelji su veoma kritični kada je učenje kod predškolaca u pitanju. Verujem da je ovakvo mišljenje zastupljeno zbog mentaliteta, zbog emocija i zbog neznanja.
Vremena se menjaju, hteli mi to ili ne.
Da li ćemo ići u korak s vremenom, u kojem deca sve brže i više znaju, brže i bolje to rade nego mi „u naše vreme“ – to je definitivno stvar lične odluke.
Činjenica je da postoje deca koja se vrlo lako uklope u sve obrazovne sisteme u kasnijim školskim danima, a to je rezultat (pre svega) ranog i konstantnog učenja.
Pribižavamo se vremenu u kojem će naša deca sve ranije trebati znati mnogo podataka, informacija, veština…Zato je važno da počnemo na vreme i ne zaboravimo da nas to isto vreme neće čekati. Niti nas roditelje, niti našu decu. Srećno!
Primenjujete li neke od ovih metoda za podsticaj učenja?
Koje su vam najzanimljivije?
Jedan odgovor na “6 saveta da privolite predškolca na učenje”