Moja prva ljubav na dva točka bila je narandžaste boje.
Dobro se sećam te bezbrižne sreće, prvih nesigurno pređenih metara, one dve sekunde dok ruke polete u zrak, dovoljne za uzvik „Vidi, mogu bez ruku!“.
On nije imao pomoćne točkiće.
To onda nije bilo moderno. Industrijska pedagogija 🙂
Ima da se naplačeš dragi moj prva dva dana, i posle nikada više ti neće pasti na pamet da naglo zakočiš, skreneš bez kočenja ili ukočiš ruke na kormanu.
Današnji mali biciklisti nemaju toliko suznih problema: pomoćne točkiće furaju do prvog razreda, ponekad i duže, a roditelji ih pre skidaju zbog sramote od komšija, nego zbog stvarne želje da mu dete krene pedalama u svet stasalih biciklista.
Sve u svemu, bolje je bilo „u ono vreme“.
Što kaže moja blog-drugarica Dora „Bicikl je za mene sinonim za sreću, detinjstvo, korisnu zabavu i bezbrižnost…“ pa tako i za mene. Biće da sam, zbog nekih ružnih okolnosti, malo istumbala redosled, tako da mi je detinjstvo nastupilo tek nakon perioda zrelosti, tj. od 22.godine pa na ovamo. Trenutno sam u pubertetu 🙂
I uživam u vožnji.
Nek` sam `vala i detinjasta i nezrela – meni je lepo!
U stvari meni je super na biciklu!
Ne vozim ga samo kada pada sneg.
Pre prve bebe, vozila sam jedan divan plavi bajs, savršeno ukomponovanih delova od strane jednog profesionalnog bicikliste. Jaaaoooo, kako je bio dobar… Naravno da su mi ga ukrali, zaključanog, iz zgrade. Vozila sam tada dobre dnevne kilometraže, 50-60… i to po dvorištu moje drage komšinice, Fruške gore, čuvene po dobrim biciklističkim turama.
Polako se oslobađam velikih obaveza oko dece koja su porasla, i malo sam zalečila kolena (stradala od trčanja) tako da mi se pomalo muva po glavi ideja da bismo se mogli malo izgubiti, moj bajs i ja, na divnim, seoskim drumovima koji šaraju mala fruškogorska sela, kao stvorena za biciklizam.
Nakon otimačine onog prelepog bicikla, kupili smo ovaj koji ja danas vozim: deklarisan u prodavnici kao – porodični. Što se ispostavilo kao savršeno ime, jer je na svom kosturu prevezao milion puta celu našu porodicu! Šta sve nisam stavljala na njega i vozila: veće dete pozadi na korpu, manje dete napred u korpu + još neka kesa, ceger na korman i akcija. Jeste bilo i smešno i strašno za videti, priznajem. Zato sam ga često i nazivala – avion-DeCe 2+.
Preživeo je sa nama sve: celokupno odrastanje malilšana, svakodnevne vožnje do vrtića, škole, do posla, vinograda, pijace, do prodavnice… Zaslužio je, u najmanju ruku, ovaj post. Ovog proleća čeka ga potpuna umetnička restauracija 🙂 nakon koje će biti kao nov! Možda ne baš kao ovaj na fotografijji, ali ko zna…možda jednog dana 🙂
Da nemaju čuvara ispred beogradske pekare gde je ovaj lepotan zašarafljen, ne garantujem da danas ne bi bio parkiran ispred moje terase…
Svima vam želim mnooooooooogo trenutaka bezbrižne sreće dok okrećete pedale vašeg bicikla 🙂
Da li vi vozite bicikl?
A vaši klinci?
Toliko želim da se pokrenem i gradski prevoz zamenim biciklom!
Još nisam skupila hrabrost, ali ovaj divan tekst mi je došao kao poručen da se ozbiljnije pozabavim time!
Super, samo napred!
Ja sam do prije par godina zivjela na tockovima. Onda su se obaveze nagomilale pa mi je voznja bila opustanje u rijetkim danima a sad probusena guma ceka da se zamjeni i jos neke popravke da se izvrse pa da budem ona stara. Al zato moja mama i u sezdesetim vozi kao da joj je 20 🙂
Pa pametna žena! A ti što pre da nateraš nekoga da ti popravi tu gumu, u međuvremenu kupiš lepo jednu malu, slatku korpu i vas dve… u život!
Zamisli da te jedna guma???! spreči u takvoj uživanciji? Svašta 🙂
A tek kad kreneš na posao…
Znam, znam. Sve ce da se sredi 🙂
Joj… sad si me rastužila 🙁 i moj „munja“ je ukraden jesenas, i sada sam samo ja u porodici ostala bez točkova (ako ne računam decu koja su prerasla svoje, pa moram i njima da kupim nove)… A kad se samo setim… do posla, do pijace, do frizerke, do mojih, u šoping, do škole i nazad vozeći moje školarce… ma divota jedna. Gde god treba, trkom munja i ja sve obavimo…
Ja moj bajs zovem „srebrna riba“, po jednom crtaću 🙂 Em je srebrne boje, em se ja glupiram da sam „riba“ 😀 Pod hitno da nabaviš novi, ne treba da ti govorim koliko je divan, ekološki, koristan…uživancija…
Ne brini draga, već sam šmeknula jedan crveni 🙂 samo mi još fali keš 🙂 kad ga nabacim biće moj, a onda ima da se điram svaki dan 😀
Sve gledam poznato mi, poznato i onda vidim datum 😀
Lovim nove žrtve u biciklističku mrežu 🙂