REKLAMNI TREJLER – za decu i roditelje
Jedan od retkih, slatkih momenata đačkih dana, kada nisi u školi a nisi dobio neopravdani, kada svi bliži rođaci pune kasicu a nije ti rođendan, kada ti svi tugaljivo mašu shvatajući da ti možeš i da odeš, onaj dan kada osvaneš pre petlova, nema pismenog ni domaćeg, nema… ma nema ni brige ni pameti, samo pakovanje i kazaljke sporije od najsporijeg puža. EKSKURZIJA!
Jeeeeeeeeeeeeeeee!!!!!!
Naravno ovo je samo uvod u scenario, koji ima poprilično tvrde korice, žestoki zaplet i iznenađujući kraj! I koji, hteli ne hteli, jedino shvate roditelji. U tom grmu iznenađenja i leži naš zekan. Tj, ne jedan nego s godinama množe se, što bi rekli „ko zečevi“. Molim vas da stavite svoje 3D naočare, jer kreće uvodna špica…
izvor – Google images
Prvi roditeljski, odmah „po prijemu putnika“ u školske klupe, najava egzotičnih destinacija drage nam Srbije i lajkovane planete. Nižu se prilike za „ne propustiti“, sve sami biseri crkava, manastira, banja i odmarališta koje će naš mladunac imati priliku upoznati, i koje ga interesuju do padanja u nesvest.
Nove i nove destinacije na kojima će dečurlija videti kako trava raste i na 400km udaljenosti.
Samo oni sa izoštrenim vidom i sluhom mogu primetiti u dnu ekrana naziv firme koja ove blagodeti nudi, sa obaveznim prefiksom ili nastavkom „TOURS“. Takođe, cena već stručno i po zakonu izabranog toursa, je čisto usputna informacija sa obaveznim devetkama i zarezima na kraju, kao faktor zbunjivanja i nade da će vam onih 0,01 dinar – ipak ostati u novčaniku.
Nemate mnogo vremena za gutanje knedli jer se scene nižu, vremena ponestaje i derište kmeči u ritmu: „Samo JA neću ići!“
Nakon oproštaja sa svim mizernim plančićima koje ste imali u glavi, nesvesno ste podelili svoju muku na rate i zatvorili i taj rajsfešlus. Od lobiranja i pritisaka celokupnoj publici nije dobro, ali uvek se tu nađe i neko BAŠ oduševljen! Ekstra! Vrh!
Počinje razdrada i lagano škrabanje nažvrljanih rata s vašeg frižidera za ovaj NASA put, jer samo putovanje u svemir na 2 dana može koštati toliko.
izvor – Google images
Potoci suza i iščašeni zglobovi od mahanja su uvod u zaplet, sa tužnom muzikom brundanja friško ošacovanih autobusa od strane momaka u plavom. Hit the road Jack, i „nemoj da si me zvala bar u narednih pola sata!“
Drumovi našeg filma vodiće tako vaše čupavce po raznim Božijim domovima, gde skoro da žive duše nema, jer da ima – ne bim se obraćao svevišnji glas iz zvučne kutije. Naučno-fantastičan momenat se pali istovremeno sa CD uređajem, koji dodatno raspaljuje maštu za znanjem – budi isto pitanje: Gde je zvučnik? Iza koje ikone?
Količina hormona koja se luči na ovim putovanjima kriva je za slepilo koje obuzme dečje čulo vida, tako da samo retki „slepčići“ primete da će ih u sobi spavati 4 – na kreveta 3. Gde nestade onaj krevet broj 4, misterija je duboko ukorenjena u novčanicima dogovatora ove Pink Panter akcione komedije.
Pitaćete se da li je za to kriv lik iz prethodne scene, kojeg ste nekada, možda, videli u školi? Da li je za to kriv pomoćnik pomoćnika direktora direkcije za gratis odmor? U svakom slučaju misteriozni filmski momenti se nižu…
Novi horor filmovi ekskurzijskog žanra imaju više trilera u sebi, tako da vam mozak neće dangubiti; možete trenirati vijuge:
* zašto je vozač skrenuo levo, umesto desno, kako je obećano?
* da nema možda `ladnog piva negde usput?
* da li će 10 evra koje ima dnevno, biti dovoljno za trošak čedu u lokalnoj kladionici gde ga nastavnici odvedoše?
* da l` da nazovem razrednu i pitam da pošaljem još votke? Jer sam spakovao samo 3 litre, a toliko dece…?
* da li ovi u belom svetu jedu klikere ili samo njihova pašteta tako izgleda?
* da li se svi obećani mega-lanč paketi do Španije tako skupe, ili su samo ovi u našem autobusu u mini verziji?
* da li treba još nešto da dodam na 390 evra? Koga da podmitim?
izvor – Google images
U novim ekskurzijskim hororima tabletice protiv mučnine su prevaziđene, jer povraćanje u autobusu je sporadična pojava u odnosu na povraćanje po hotelskim sobama. Zato je uvedena obavezna vakcinacija dečurlije, protiv svih gmizavaca sitnijih krilaca i krupnijih nogu, kako bi se sa što manjim traumama vratila svome gnezdu.
Takođe, u drugoj sceni se nazire i povraćanje preko terasine ograde… Tu će biti raznih teorija zavera: čije je dete, kol`ko je sati, gde je bilo do sad, gde je razrednik… bla, bla, bla… Možete maštati šta hoćete, mrak je.
Nakon ovih napetih, misterioznih zapleta koji se obavezno vezuju za blud i razvrat (neopravdano), nakon prvog osvita zore, svanuće i rasplet u vidu celoprepodnevnog spavanja, blejanja po autobuskim naslonima, sve do nekih 16-17 sahata vremenske zone koja se ponovo raduje mraku…
I tako do zadnjeg atoma plaćene rute, do same katarze. Uglavnom ona počinje sa obaveznom sušom u novčaniku, u oku i u stomaku. Srećom, evo i odjavne špice. Ona je skoro uvek zamagljena nekim velom nesećanja, zaborava i neverice, i svim đacima lupa šamare koji od njih ponovo stvaraju sasvim normalnu, dobru decu, istu onu koju ste i spakovali na put. Taj šamar jeste i krivac za trajnu amneziju, tako da vam glavni likovi neće ni u ludilu znati reći – gde i zašto su bili?
Za ne poverovati…
A vi, kao poslednji gledalac ovog horora, ostaćete sami u mraku bioskopa, da stisnutih obrva gužvate praznjikavi novčanik, i brojite mesece koji tek treba da naplate ovaj užas, usput pitajući se:
KO JE OVDE LUD?
Uh, možda mi ovo podsjećanje nije trebalo. Već mi je stomak u grču, a imamo do ekskurzije još bar šest godina.
Ne mogu da se ne sjetim i da ne uporedim ekskurzije u ono vrijeme prije ’92. i poslije ’92. Neka mi ne zamjeri ni blogerka ni čitaoci bloga, ali nekako mi u Bosni ne mjerimo vrijeme kao sav normalan svijet na ono prije nove ere i poslije nove ere, nego eto do ’92 i poslije ’92. Tužno je to. Elem, do ’92 ja sam svake godine sa školom išla na ekskurziju, to je ustvari bila škola u prirodi. Išli smo vozom iz Sarajeva do Ploča i onda autobusom do nekog dječijeg odmorišta u Bristu, Gradcu ili već negdje na Makarskoj rivijeri. Ta dječija odmorišta bila su sjajna, prilagođena manje više djeci, dobro, nije to sad bio hotel sa pet zvjezdica, ali nama, djeci bilo je odlično. Imali smo redovne obroke, ručak, doručak i večeru. Preko dana smo samo uz blagoslov učitelja ili nastavnika i ukoliko je nenormalno toplo mogli da se kupamo, u protivnom smo se igrali na ogromnom igralištu ispred odmarališta koje je bilo okruženo borovinom i mirisalo fenomenalno. Nismo mi ništa tu posebno ni vidjeli, ni naučili, osim što smo se družili i cijeli dan boravili u prirodi….onda je došla ’92, pa imamo jednu pauzu od 5-6 godina i eto došla je i ona ekskurzija, maturska. Odlazak u Bečiće ili Baošiće, toliko je bilo bitno da se i ne sjećam. Tri dana, dva dana u putu. I ništa…..znam da sam došla kući umorna od nespavanja i gladna i pojela punu šerpu domaće supe. Eto čega se sjećam….a sjećanja sa onih malih ekskurzija u osnovnoj školi su mi i dalje živa i lijepa.
Hvala ti za uspomene… 🙂
Deca su uvek deca i ona će se uvek isto ponašati. Ali, problemi kreću od prosvetara pa do roditelja. Prosveta samo gleda kako da ućari a roditelji kao da se takmiče ko će im više pomoći. Retko koja ekskurzija da je primerena sadržajem i cenama. O ponašanju dece – ne bih. Šta da kažem kada jedan otac zove razrednu da pita jel trebao još votke da spakuje? Spakovao čovek samo 3 litre… (To nije izmišljeno, to je istina.) Inače ta grupa srednjoškolaca je već na 10-om kilometru od Šida bila pijana…
Ja sam potpuno ZA da deca idu na ekskurzije – zbog druženja prvenstveno, ali njihovo druženje danas nije kao pre… Nažalost.
(Ne birini za ono „pre i posle 92. Razumem.)
Sve ovo o prosvjeti sada i nekad sam ja imala u glavi, ali ode pisanje u drugom smjeru. Uglavnom slažem se. Djeca su uvijek djeca, ali roditelji i nastavnici i ovo ludo vrijeme gdje je sve instant zabava i novac su skroz nešto drugo. Tužno.
Prvi razred, ekskurzija od šest dana, 16000 dinara, samo šestoro iz razreda otišlo…!!!!
O hvala ti Bože! Da je samo 6 polupanih roditelja u tom razredu…
Ja još nisam stigla do višednevnih eksurzija van zemlje. Nama još uvek redovno nude rekreativnu nastavu na planinama. Na to se, po pravilu, ne ide! Još nisam isplatila ni ovu običnu ekskuraziju-2000 dinara za cirka 100km od Kragujevca. Sudeći po utiscima moje ćere, ovo si pogodila:“Nižu se prilike za „ne propustiti“, sve sami biseri crkava, manastira, banja i odmarališta koje će naš mladunac imati priliku upoznati, i koje ga interesuju do padanja u nesvest.
Nove i nove destinacije na kojima će dečurlija videti kako trava raste i na 400km udaljenosti.“.
E ta trava je bila na stotinak kilometara, u Mataruškoj banji koju niko nije pokosio jer, jebote, još nije sezona! O manastirima da ne pričam. Ja pitam čije su mošti u tom manastiru, ona me belo gleda. Ne seća se. Kaže da joj je najzanimljiviji deo ekskurzije bio u autobusu. Oni su bili na spratu, nastavnici dole, pa su tokom vožnje mogli da ustaju i da održavaju ravnotežu stojeći. Sada znam da će bolje biti da sledeće godine puknem 2000 za dan u luna parku. Biće uzbudljivije od autobusa!
Ova moja se seća pojedinih naziva i mesta, ali od svog provoda najbolje joj je bilo neko duženje u hodniku hotela. Pošto ona nije htela u“disko“, jer se deci pušta Ceca i Jeca, a moje dete ne sluša narodnjake i Nikolije. Ja kažem, tako smo mogli odvesti ih u bilo koji hodnik u Šidu, za džabe! (Dva dana-7830 din) I te tvoje, smo mogli strpati u autobus i dobro ih izvozati po Kragujevcu, za bar upola manje pare! Bolje bi bilo da su im dali loptu da se igraju srede na nekoj livadi… Bar bi vežbali koordinaciju oka i pokreta ruke…
Moja dobra prijateljica bila je nekoliko puta vodja puta na ekskurzijama u inostranstvu. Kaze, dece nista ne interesuje, osim izlaska uvece. Svaka znamenitost im je dosadna, ali zato se izlasku u diskoteku raduju i konstantno pitaju kad ce tamo da ih vode.
Priznajem, i mi smo takvi bili 🙂 ali cini mi se da, kad se za to vec puno placa, treba da se malo i osmisli…Jer, skupa je onda ta diskoteka ako se samo zato ide…
Baš tako! Znam da njih samo to interesuje, ali taj disko ne košta ništa! Da smo ih potrpali u bus i odveli u neku diskoteku, to sigurno ne bi koštalo 7830 dinara. I ja nisam uopšte protiv toga. Moje dete ne voli narodnjake i ona je odmah izašla iz diska. Pogrešni modeli ponašanja i marketing koji nudi ludilo, alkohol i kreveljenje do besvesti – to su osnovni razlozi zašto nam se deca ponašaju do neprepoznatljivosti, kada negde odu.
Ja sam prosvetni radnik pa prosto moram da komentarišem.
Kod mene u zbornici je skoro bila diskusija o tome što naša škola neće voditi učenike na ekskurziju. Zašto? Da direktora ne bi zaboljela glava. A zaboljela je njega glava već, i nije mu drago što je donio tu odluku. Njemu ministarstvo nalaže proceduru po kojoj on mora da raspiše konkurs za „izvođače radova“, tj agenciju. Mutna su tu neka posla. Voljeli bi svi da imamo zanimljivo putovanje, ali to ne odlučuju prosvetari, već agencije. Izbor smještaja i sl., to sve dođe kao gotov upakovan paket koji se ponudi školi i vi to morate prihvatiti ili nemate ništa. I tako mi sad nemamo ništa.
Učenici razočarani. Nastavnici isto, jer saživimo se mi sa djecom i volimo da imaju sve što bi željeli svojoj djeci. Kakva god da je, ta ekskurzija im je ipak doživljaj.
A takvo putovanje je nastavnicima više stres nego bilo šta drugo, treba pohvatati toliku djecu… Ja lično uopšte ne bih voljela takvu odgovornost. Nekad mi je teško obuzdati djecu na nastavi, a tek o takvim uslovima gdje mogu da mi se sakrivaju non-stop, ne želim ni da razmišljam. Divim se ovima što se usuđuju na to, bez obzira kako prođu. Ne možete vi visiti nad njima u busu da osigurate da ne piju. Šta reći roditelju koji ti kaže da je spakovao djetetu 3l votke? Ti si debil i dijete ti je debil i ja bih ga najradije nokautirala iz busa ali trpim jer mi je dužnost da ih vodim i ipak ima normalne djece zbog kojih se isplati istrpiti vas budale – tako da mu kažem???
Ne znam. Kad bi se mene pitalo bilo bi pametno da nastavnici imaju pravo da zabrane nekoj djeci da idu. I morala bi postojati mjera kazne na toj ekskurziji – ne poštuješ pravila, prvi bus nazad je tvoj. Ovako kako jeste, o tome nema govora – svi se moraju zajedno vratiti. Nastavnicima su jednostavno vezane ruke.
Neko tu mrsi brk sigurno, ali to nikako nije škola, već malo krupnije ribe u velikom moru korupcije.
Slažem se potpuno. Hvala ti što si bila iskrena. Sve se svelo na „mršenje brkova“ zato ovo ostalo i izgleda kako izgleda. Direktori u dilovima sa agencijama, većina nastavnika srećna što je u novčanik stavila lepe dnevnice (slikaju se i kače slike na fejs), a ono malo odgovornih može samo napad žuči da strefi od brige i dežuranja. Razumem i odluku tvog direktora; znam da i ta strana medalje boli, ali ako je za neku utehu bar niste oživljavali dete otrovano alkoholom u Španiji (gimnazijalac iz Šida), ili se niste sramotili u policiji zbog dece koja su uhvaćena u krađi u tržnom centru. (Tu je moglo biti i hapšenja samo su progledali kroz prste. Strašno.)
Napisala sam ovo jer sam bila zgrožena pričama i roditelja i dobre dece, jer se priča više nego otgla kontroli.
Da sam bila na mestu profesora kojeg je roditelj zvao zbog one votke (živa istina), ja bih sigurno uzela tu votku i polupala flaše na prvoj pauzi, na očigled sve dece. Ali, ja sam… ja.
Išla sam na sve ekskurzije i to sam zaista, kao i moji roditelji, smatrala obaveznom avanturom. Na ekskurzije deca idu jer su im zabavne, da se nešto nauči nikome nije prioritet. Ipak, profesori u mojoj školi su se posebno potrudili. Tako smo iz književnosti pre puta čitali antičke drame, iz filozofije govorili o grčkim filozofima, iz likovnog gledali fotografije Akropolja… Pošto sam uvek bila autsajder, ja sam, se „provodila“ poput tvoje kćeri. Sa odabranim društvom i po hodnicima. A zaista jesam dosta toga naučila na tim putovanjima.
Kako bih rekla, opcija neidenja na ekskurziju mi nije ni pala na pamet, iako sam svašta videla i doživela i među svojim vršnjacima. Mi smo zbog nekih baš neprijatnih situacija čak i u novine dospeli, pa i emisija Ključ je bila sa temom divljanja te moje generacije na maturskoj eksurziji (sramota me je i da pišem iz čega se to divljanje sastojalo). Pa opet, meni je dominantan utisak bilo nešto sasvim drugo.
Ali neke stavke iz tvog teksta su zaista da se čovek zapita ko je ovde lud.
P.S. Moja mama je prosvetni radnik i jedna od onih koji dežuraju po celu noć i „ganjaju“ ko je gde, koliko pijan i da li su svi dobro. Neke njene koleginice prepsavaju te avanture. I kaže meni ona da ujutru svima sva deca budu isto mamurna i na broju, jedina razlika je što moja mama jedva vidi od umora, a koleginice su sveže i odmorne. 🙂
I ja sam apsolutno ZA ekskurzije. Ali ovo mi sve više liči na mnogo skup cirkus.
Svesna sam i da ne mogu sva deca biti mirna i dobra, posebno u tim godinama, ali neverovatna je količina želje za kreveljenjem, čim se uđe u autobus. Kao da nemaju dovoljno slobode običnim danima. Čak naprotiv!
A o većini prosvetnih vodiča – mogu do sutra… Mnogi od ovih problema ne bi postojali da se oni udruže, da kažu STOP kretenskim ponudama agencije i da ONI daju svoje predloge; što u skladu s gradivom, što u skladu sa dečjim interesovanjima.
Ali niko neće da se „zamera“ kolegama, direktoru… za roditelje – nema veze…
Ja i dalje pratim „Blago mog života“, čitam malo starije postove, pa sam naišla na ovaj, i rekoh ovde da prokomentarišem kao dete, koje je pre oko mesec dana išlo na ekskurziju.
Znam da ste i Vi ZA ekskurzije, a i ja sam. Odobravam ih, ali je u poslednje vreme ovo malo prešlo u cirkus…
Ove godine su skoro sve razrede raščistili i skoro svi smo išli u jesen na ekskurziju. Još uvek nisu išli samo prvi, treći, peti i sedmi razred. Svi ostali su išli… Ona prevelika očekivanja, o kojima smo mi kao deca maštali, nestala su, ja bar mislim kad smo stigli u Brankovinu (prva stanica). Mene je, i još par drugarica i drugova zanimalo nešto, ostali? NIŠTA! I tako svuda! Ali zato, kad su se kupovali suveniri (znate one što nas autom prate od stanice do stanice), sve je bilo super.
Moram da prokomentarišem i hranu- NAJGORE DO SAD! Ja jesam malo izbirljiva, ali moji vršnjaci i nisu. Verujte mi, mi smo tamo živeli na picama i kroasanima (ok, 2 dana). Moji drugovi su onaj sok, koji je tu verovatno samo zbog urasa (engleski stil, vauu) nazvali: „Sok od 20 dinara“. I posle ekskurzije nastavnici nam pričaju kako smo mnogo izbirljivi. Ok, možda jesmo, ali hrana ne sme da bude hladna.
O ostalom ne bih da govorim, baš sam se raspisala.
Kako je ostalo prošlo, možete videti u vlogu na mom YouTube kanalu : https://www.youtube.com/watch?v=vB-a7A_CXoI
Nažalost, moram biti realna i reći da su ekskurzije uvek bile i sada jesu – dosadne. Od celog puta zapamtiš samo dva mesta na kojem si bila, i to je to. Jednostavno, celokupno gradivo, istorija, geografija i šta već prosveta želi ponuditi deci kroz ekskurzije, je toliko staromodno ukomponovano, i vi-klinci 21.veka- ste milenijum udajeni od tog načina „predavanja“ i učenja.
To ni mene, draga Ana, nije ništa posebno interesovalo niti radovalo, osim zezanja u autobusu i po sobama 🙂 I tako i treba da bude.
Ono što je danas kritično, jesu uslovi po hotelima i hrana (čast izuzecima) i cena koja vrlo često nema veze s mozgom.
Sumnjam da će ekskurzije ovog tipa trajati još dugo. Valjda će neko u skorije vreme shvatiti da se sve pretvorilo u cirkus, i da mora doći do velikih promena.
Hvala ti slatkice što se javljaš.
Ulepšala si mi ovo jutro 🙂
Baš tako 🙂
U petak je stigao dopis iz agencije, kada se sve završilo, plaćamo još 1000 dinara, tačnije trebalo je da košta 6.300 din, a sad košta 7.300 dinara
Zamisli… Meni to sve miriše na prevaru…