Nedavna smrt bliskog člana familije otvorila je u našoj kući brojne razgovore o rođacima, prijateljima, davnim događajima i raznim ljudima koji su u nekom periodu našeg života bili tu, ili u životu naših roditelja, deda, baba…
Kao i u svakoj familiji, ima tu more tema koje definitivno nisu za poželeti a ni za prepričavati. Svađe, ljubomore, poroci, otimanje nasledstva, razvodi, nevaspitanje, i sve u tom stilu.
Međutim, desi se tako da neki događaji osvetle dugo čuvanu tajnu, čuvanu od nas – dece. Da, i mi smo nekada bili mali, i naše mame i tate su verovatno mislili da mi nikada nećemo porasti i saznati (uglavnom njihovu) sramotu koju su pokušali da zakopaju.
Tako sam ja, u svojim tinejdžerskim danima saznala da imam starijeg brata, po ocu.
Naravno da mi to nisu rekli oni koji su trebali, nego sam dorasla do tačke u kojoj sam sama spajala delove slagalice.
Tako je i moj muž nedavno saznao neke stvari koje su mu otvorile potpuno nove vidike, uputile na drugačija razmišljanja i potpuno ga šokirale.
Jer, dugo čuvane porodične tajne uvek šokiraju decu.
Ma koliko ta deca imala godina.
Pitanje je – šta raditi kada jednog dana u ruke dobiješ tajnu tešku kao olovo?
Kako se izboriti sa lažima najbližih?
Sa njihovim ćutanjem, guranjem ružnog pod tepih i okretanjem glave?
Najiskreniji, i bojim se jedini odgovor na sva ova pitanja je da – moraš sama da se izboriš sa sobom i pomiriš sa činjenicom da ćeš u toj novonastaloj rasvetljenoj situaciji biti sama. Nema tu nikakve velike podrške, objašnjenja, ubeđivanja i tumačenja.
Jednostavno, stvari stoje tako, pa ti vidi šta ćeš s njima.
Možeš da se svađaš, da pitaš „zašto“, kukaš, tražiš objašnjenja… Ostaćeš kratkih rukava.
Ne zato što ništa od traženog nećeš dobiti, nego zato što su reči roditelja u tim momentima toliko škrte i tanke za sve one naslage šoka koji te snašao. Taj grozni osećaj se prosto usmerava ka tebi, osećaš se kao krivac, kao naivna budala koju su preveslali oni koji bi trebalo da te najviše vole.
Zbog svih tih šok terapija koje smo moj dragi i ja dobili a da nismo zaslužili, odlučili smo da naša deca od najmlađih dana čuju sve male i velike ružne činjenice o raznim ljudima i dešavanjima u našoj porodici.
Jeste, nisu baš mnogo odrasli.
Jeste, neće svaku priču baš ni razumeti, ali se trudimo da im objasnimo sve uzroke i posledice. Da ublažimo neke preteške teme, ali da ih ipak pomenemo.
I deca razumeju.
Jer deca vrlo jasno razdvajaju dobro od lošeg i dobre ljude od onih drugih.
Deca razumeju i lakše prihvataju istinu dok su mali, ona ih ne šokira kao nas odrasle. Oni se brže prilagođavaju i nauče da žive sa činjenicama koje možda i nisu lepe, ali su istina koja formira njihov odnos prema životu, određenim ljudima, pomažu im da razumeju zašto je neki čovek takav, zašto su neki odnosi takvi kakvi jesu… Koriste im u pozitivnom smislu.
Dok je kod nas odraslih potpuno suprotno.
Zato smo mi odlučli da ne ponavljamo greške svojih roditelja i prikažemo deci stvari onakve kakve jesu. Na vreme.
A vi? Da li su i vaši roditelji sakrili neku istinu koja vas je kao odrasle dotukla?
Teška tema, i koliko znam iz svoje okoline, gotovo da nema familije gdje se tako nešto ne ponavlja. Ne znam čemu tajne pred djecom, ali mogu samo pretpostaviti da je to iz razloga da bi se čovjek pokazao u boljem svjetlu, da sakrije neke pogreške iz mladosti. Poznato mi je to kako onda od nekih drugih ljudi čuješ istine koje ponekad pokose. Dobro ste odlučili, ako već vama roditelji nisu govorili istinu, vrijeme je da prekinete krug i ispričate sve što znate svojoj djeci.
Da, i mi tako mislimo.
Моја деца знају и оно што ни најбољи пријатељи не знају. Мислим да пред децом не смемо да имамо тајне!
Ili istina ili nemamo pravo od dece tražiti da budu iskrena.
tako je. naravno dozirano i u skladu sa uzrastom. polako siriti pricu ako je bas nesto skandalozno i neprihvatljivo, cak porazavajuce kao nasledstvo. treba to deca da nose.
Apsolutno.
I ja sam odrastala, otprilike, kao tvoja djeca. Sa nekim pričama sam odrastala kao da su najnormalnije na svijetu a da ih sada, nakon toliko godina, prvi put čujem, šokirala bih se. Ali, nikada nisam razmišljala o tome kako ću sa svojim djetetom. Vjerovatno kao i moji roditelji sa mnom, bar se nadam.
Imam prijateljicu koja je odrasla sa majkom, očuhom i sestrom po majci. Sestra do 18. godine „nije“ znala da nemaju istog oca. Tek kad je postala punoljetna, rekli su joj, vjerovatno misleći da će lakše podnijeti. Ali, nije. Kasnije je pričala kako se osjeća prevarenom a nije bilo potrebe za tim.
Nije lako, definitivno nije…