Naši dragi mališani su, kao i mi odrasli, GOVORNE LIČNOSTI.
U periodu života u kojoj dete razvija svoj govor, postoje 3 osnovna tipa razvijenosti govornih ličnosti, i to su:
- izrazito razvijen govor,
- prosečno razvijen govor,
- nerazvijen govor.
Govorna razvijenost dece se određuje na osnovu brojnih pokazatelja: uzrasta, rečnika deteta, sluha, pravilnosti artikulacije, intonacije, mimike, i tako dalje.
1.Izrazito razvijen govor
… verovatno smo mnoge već čule od naših dragih papagajčića, koji nemaju problem da artikulišu sve što im je u glavi. Ova deca brzo i lako razvijaju svoj govor, ali da bi on do 7 godine bio pravilno razvijen, potrebno je dosta rada i usmeravanja.
2.Prosečno razvijen govor
… je onaj koji zadovoljava potrebe deteta i okoline, tj.dovoljan je za normalno funkcionisanje deteta u svakodnevnim aktivnostima, ali bez veće težnje da se „kaže sve što se misli“.
3.Nerazvijen govor
…je prisutan kod one dece koja (bez organskih smetnji) progovore kasnije, do kraja druge godine. Osnovne karakteristike nerazvijenog govora su:
- razlika između rečenog i onoga što ta reč znači,
- tepanje i alogičan govor posle treće godine,
- gramatički netačan govor posle četvrte godine,
- ćutanje.
Da dete ima nerazvijen govor, najbolje nam pokazuju govorne greške, poremećaji i mane.
Svo troje pokazatelja mogu biti trenutni ili razvojni.
Govorne greške su najbanalniji i najmanji problem u razvoju govora deteta. One su donekle i normalne u ranom periodu, kada dete tek uči da govori.
Primera ima bezbroj:
Ako u razgovorima s decom ovakve i sve ostale GOVORNE GREŠKE prećutimo i ne korigujemo, može se lako desiti da ih dete prihvati kao prave i tačne, i da ih i ubuduće koristi (i kopira na ostale govorne izraze). Tada greške postaju GOVORNI POREMEĆAJI.
(Naravno da nam je nekada jako simpatično kada dete izgovori neku slatku, nepravilno građenu rečenicu, i naravno da se svi nasmejemo na nju. Ono što nije dobro je da se na svaku ovakvu rečenicu smejemo, jer će dete to shvatiti kao dobru, super stvar, koja usrećuje njegovu okolinu. I nastaviće da je baš takvu koristi.)
Da bi ih korigovali, potrebno je uvek ispraviti dete, dati pravi primer reči ili rečenice, kao se ne bi desilo da se govorni poremećaji pretvore u GOVORNE MANE.
Govorni poremećaji su kod dece prisutni najčešće između druge i pete godine starosti, govorne greške kod dece predškolskog uzrasta, dok se poremećaji govora kod školske dece, uglavnom svrstavaju u govorne mane.
Statistika kaže da samo 15% govornih poremećaja kod dece ima organske uzroke: nepravilno formiranje usta, nosa, oštećen sluh i slično. Svi ostali poremećaji zavise od samog učenja govora.
Zato je velika odgovornost na nama, roditeljima, ali i vaspitačima i logopedima, da na vreme SLUŠAMO I KORIGUJEMO.
Naše propuštene prilike mogu izuzetno loše uticati na emocionalno i socijalno sazrevanje deteta.
Deca u vrtiću, na ulici, u parkiću, često imitiraju drugare koji imaju nerazvijen govor, i smeju im se. Dete se tada zatvara u sebe, udaljava od drugara, stidi se, boji se reakcije okoline na svaku izgovorenu reč i razvija osećanje niže vrednosti.
U školi je situacija još surovija po dete s nerazvijenim govorom, jer su drugari stariji i spremniji za nova ponižavanja. Zato je vrlo važno rešiti sve govorne probleme pre polaska u školu, kako bi se dete nesmetano obrazovalo i družilo s vršnjacima.
Prepoznajete li svoje dete u nekoj od ove tri grupe?
Pročitajte i tekstove koji se nadovezuju na temu – Osnovne greške u izgovoru glasova kod dece i kako ih izbeći, i Pravilan razvoj govora kod dece – moj ugao
Moje dete je u ovoj trećoj grupi. S tim što pored totalno nezainteresovanosti za pričanje do svoje treće, ima problem sa kraćom podjezičnom resom, a ispostavilo se da možda i ne čuje dobro. Držim fige da je to trenutno! Logoped odradi svoje, ali roditelji imaju najvažniju ulogu.
Sluh možeš brzo i efikasno da proveriš u Domu zdravlja, verujem da to znaš.
Nisam sigurna da sam te dobro razumela – kako oštećenje sluha može da bude trenutno? Nije on imao (nadam se) neke stresove od jakih detonacija, eksplozija, pa da će se sluh vratiti… Ne razumem se u to…
To stvarno ne znam…
Fizionomija može da stvara problem, ali opet, ako se detetu priča, ono će pričati makar i pogrešno…
Očigledno mu niste davali mnogo prostora za njegov govor: mlađi je, pa mu je sve servirano od strane starijih, pa i govor. Znaš ono, kad deca nemaju potrebu ništa da traže, jer je to već prineto, urađeno, rečeno umesto njega… Možda je ta greška u pitanju? Takođe, i igre koje dete igra od rođenja, mogu da itekako utiču na govor… Možda je to?
Sluz u srednjem uvetu – može da bude zbog prehlade (trenutno), alergije, krajnika…. ali možda je to ko zna otkad. On čuje, ali kao kroz vodu. Tako kažu. A meni ceo horor u glavi… znaš sve šta sve jedna mama može da iscenira.
O, ne… Onda je sve potpuno opravdano. U tom slučaju vaš trud treba da bude 5 puta veći… Najgore je što se neki problemi ne vide, pa onda roditelji zakasne, i onda dođemo do ovakvih situacija… Koliko sam shvatila iz tvojih ranijih tekstova i komenara, vama je potrebna pomoć stručnjaka.
I to je ok. Sasvim.
Držim vam fige 🙂
Сви ми говоре да не бринем, да ће проговорити. Али, он има 22 месеца и ту и тамо понекад му излети понека реч: мама, ам-ам, тота (торта), дуво (дрво), кола. Старија је у том узрасту већ брбљала, мада јој се језик развезао са 25 месеци. Млађа је прорецитовала са 25-26 месеци. Ја и њему причам течно и чисто, као и секама, млађој смо ишчистили све гласове (у априлу пуни 5), па се надам да ће и он ускоро „отворити славину“. Очекујем и остале текстове, баш ме занима ова тема!
Dečaci definitivno u svemu kasne, ali ovo je baš mali fond reči za taj uzrast. Sreća pa ima starije brbljivice 🙂 pored sebe, kao uzore, ali baš zato ne treba mu puno ništa nuditi i servirati. Samo pustiti da sam traži.
Pišem ovih dana dalje, jako je obimna tema.
Ovo je samo mala klasifikacija, kao uvod…
Hvala ti 🙂
Sasvim realan tekst, bez zastrašivanja roditelja, ali s jasnom porukom kako pričati s djecom, od malena. Sviđa mi se 🙂
Moji su odgajani dvojezično, kćer je starija i propričala je tek s 3,5, do tad je bilo sve na nekom čudnom jeziku. Sin za razliku od nje dosta prije. Ono što je mene izluđivalo bilo je savjetovanje tete u vrtiću da je pod hitno (imala je tad 4 g) moram voditi logopedu, inače će imati strašnih problema u školi (njene riječi). Jezik je uvijek izbacivala vam pa nije mogla izgovoriti š nego s, ž, đ i još par sitnica. Naravno da sam se uplašila i odjurila k dječjem doktoru, koji je najprije iskritizirao tetu jer se miješa u područje u kojem očito nema baš puno znanja, a mene utješio da pričekam da M bude 5 g i onda će se vidjeti treba li logopeda ili ne.
Danas opet čujem od drugih mama da već sa 3, 3,5 moraju voditi djecu logopedu. Izgleda su oni dr od prije par godina sad već u penziji, a ovi sadašnji imaju neku drugu teoriju.
Uglavnom, pričati, puno im čitati, ispravljati i puno toga i sami možemo učiniti
Da, baš tako. Čitanje ima ogromnu ulogu u formiranju govora, pravilnog govora.
Po meni, neće se zakasniti ni sa 5 godina za logopeda. To je ustvari period za roditelje, pa ako ne ide, onda na scenu stupa profesionalac.
I tete u vrtiću mogu mnogo toga da rade, bez obzira što nisu logopedi. Postoji mnogo jezičkih vežbi koje mogu biti deo igre, i sve zavisi koliko je ko zainteresovan za svoj posao.
Uostalom, u vrtiću i postoje – s razlogom – logopedi, i vaspitači bi trebalo prvo uputiti dete kod tog logopeda, pa tek onda plašiti roditelje. Ne znam kako je tu kod tebe, ali ovde, u vrtićima, logopedi kao da ne postoje. Em ima mnogo dece na malo logopeda, em ništa ne rade, jer ih niko ne kontroliše.
Tako da je sve u rukama roditelja…
Kod nas u ni jednom vrtiću ne rade ni logopedi, ni psiholozi, ni medicinske sestre, rade samo tete. Kad sam kolegicama rekla da je u Hr normalno da su logoped i psiholog zaposleni u vrtićima i školama, samo su blijedo gledale. Ovdje toga nikada nije bilo, ni u vrtiću ni u školi. Tete imaju mogućnost da par dana godišnje idu na stručna usavršavanja, samo rijetko koja odabere teme iz logopedije. A i školovanje od 1 dana nije baš nešto od velike pomoći
Pa da. Drugi svet.
Mada, mnogi bi se složili da i ovde gde postoje, vrlo često su neprimetni…
Deca koja odlaze kod njih, retko reše svoj problem tamo.
Zato najozbiljnije treba shvatiti tu našu životnu ulogu – ulogu roditelja.
Lepo, jasno i konkretno. Samo bih dodala veliki uzrok nepravilnog govora, odnosno nerazvijanja istog – previše ekrana u današnjem detinjstvu. Takođe, nisam sigurna koliko je ispravljanje u najranijem uzrastu produktivno, čitala sam studije koje pokazuju da ono može baš izazvati suprotan efekat – da se dete povuče i izgubi interesovanje jer misli da ne može da govori pravilno (a činjenica je da ne može sa oko godinu dana, kada deca uglavnom počinju da govore). Ja sada ispravljam Duleta, ali on ima dve i po godine i tek par glasova ne izgovara kako treba, a i to iz lenjosti a ne zato što ne ume. I vodim računa da ne preteram sa ispravljanjem, baš iz navedenih razloga. Podsticajno ispravljanje – da, i to od određenog uzrasta. Kritikovanje i stalno ispravljanje mogu biti demorališući.
Ovo nije baš neki savetodavan tekst, jer sam morala prvo sve poslagati, da bismo krenuli dalje.
Ovo je jako široka tema, pa da krenemo od početka…
Ekrani će biti posebna tema u okviru ove problematike. Nažalost, toliko su veliki problem.
Ispravljanje u najranijem periodu ustvari više ima audio-efekat, da dete čuje kako mama/tata kaže…Bez obaveznih naloga za ponavljanjem i strogim učenjem. Mislim da je važno da dete čuje pravi primer, kako ne bi svoju pogrešno izgovorenu reč (pošto se niko ne buni) prihvatilo kao ispravnu.
To da li će se dete demoralisati ili ne, zatvoriti u sebe i sl, zavisi samo od roditelja i njegovog načina učenja. Njegovog tona, emocije, ritma ponavljanja.
I ovde, kao i uvek, treba biti umeren, i mislim da neće biti problema.
Sigurno ima dece čiji će karakter biti poguban za svaki tip učenja govora, ali moram svoje tekstove da generalizujem, da se odnose na većinu, na prosek.
Za Duleta se ne brinem 🙂 Uopšte 🙂