Najomraženija reč koju sva mala deca koriste, a koju roditelji ne žele da slušaju, jeste čuveno – NEĆU.
Od momenta kada je usvoje, tj.čuju od roditelja, ona je kao dežurna babaroga koja se petlja u sve aspekte vaspitanja i života s decom.
Počnemo od „Nece pava“, idemo preko „Necu luca“ i stignemo do „Neću da idem u vrtić!“
O sramoti u gostima i javnim mestima, kada dete vikne „Neću!“ – da ne govorimo…
Vreme prolazi NEĆU ostaje.
Da.
I kod mene je počelo tako.
I sama ta reč mi je zvučala vrlo gruba za jedno malo i dobro stvorenje, kakva je bila moja mala princeza. Iako ona nije koristila NEĆU vrlo često, opet sam radila na tome da je zaboravimo. I uspeli smo. Uspeli smo i kasnije, sa našim dečakom.
Evo kako i vi možete pokušati:
svaki put kada dete kaže NEĆU, ispravite ga i recite mu:
NE KAŽE SE NEĆU, NEGO – NE MOGU.
NEĆU = NE MOGU
Vašim stalnim ispravljanjem reči „neću“ sa „ne mogu“ i vaše dete će početi da usvaja ovaj izraz, i početi da ga koristi na onim mestima gde bi inače upotreblajvalo „neću“.
Probajte.
Ja se nisam mnogo obazirala na psihološki smisao ovih reči, iako bi se neko mogao vezati za to, i reći da je ovaj trik strašan po dečiju psihu. Jer malo dete ne pravi razliku između ova dva pojma, kako to rade odrasli. Uvođenjem „ne mogu“ umesto „neću“, dete se ne oseća kao slabić, nesposobno, i sl. Ono samo menja svoj vokabular.
Ukoliko vam ovo „ne mogu“ deluje nepodobno, možete „neću“ ispravljati sa NE ŽELIM. Ovaj izraz takođe može biti dobra zamena, mnogo učtivija i primerenija od „neću“. Takođe, ni ovaj izraz ne znači da će dete (koristeći ga) potirati sve svoje želje, nego će ga samo usvojiti kao zamenski izraz za reč „neću“.
Dokaz za ovu tvrdnju su mi moja deca, koja se nikada nisu osećala manje vrednim zbog izraza „ne mogu“. Iako ga i danas koriste. I svesni su da on nema nikakve veze sa njihovom psihološkom ili fizičkom snagom.
On je više stvar bon-tona. A svi želimo da on bude što bolji, zar ne?
Bar se trudimo 🙂
Da li vaše blago stalno govori „neću“?
Da li ste pokušavali ispraviti tu naviku?
Na koje načine?
🙂 Baš sam nedavno komentirala s kolegicom jednogodišnjake kod nas u vrtiću, svima im je NE prva i najčešće korištena riječ. Za DA samo klimnu glavom 😀 .
Moji su malo veći, s kćeri nikada nije bilo problema, ali sin je druga priča- kod njega je ne i neću bilo, i još uvijek je, jako učestalo. Totalno su različitog karaktera, ona je zadovoljnija sa svime, brzo se složi, ali on mora uvijek biti kontra. Pogotovo kad ona nešto hoće, onda on sigurno neće htjeti.
I moja deca su karakterno skroz drugačija. Sreća pa je „bolje“ dete starije, te je ovaj mlađi imao odličan primer i obrazac ponašanja. Pa tako i kada je „neću“ u pitanju. Mada sam kod njega imala više potrebe za ispravljanjem, lepo je to prihvatio, i danas vrlo retko ga možemo čuti da bilo kme kaže tu reč. Pošto je kod mene upalilo, mislila sam – možda još nekom pomogne 🙂 To se takođe može primeniti i na posao u vrtiću, na grupu.
Zanimljiv primer. Imacu ga na umu kada mali udje u Necu fazu 🙂 Mislim da ovo Nemogu vise otvara vrata za objasnjenje zasto ne moze i pronalazenje smisla, dok Necu cesto moze biti i „zato sto necu“.
Da, u pravu si. Potpuno. I praksa je pokazala da se „ne mogu“ ili „ne želim“ mnogo ređe koristi, nego što bi dete koristilo „neću“. Verovatno i ono samo shvata poentu svojih reči, tj.onoga što neće. U svakom slučaju, ne postoji opasnost da ovi zamenski izrazi „upropaste“ dečiju mentalnu snagu i sl. I ovde važi pravilo da teorija malo odstupa od prakse.
Meni „neću“ ne smeta. Želim da kaže jasno i glasno – neću – kad god ga neko tera da kaže/uradi nešto što ne želi. To je samo reč. I ne treba nikog da dotiče i povređuje, kao što mene kao njegovog roditelja ne dotiče kada je meni uputi.
S druge strane, on od nas stalno čuje i reči poput – tužna sam, umorna sam, neraspoložena sam, ne mogu, ne želim, nema, nemoj, ne znam, potrudiću se, pokušaću, nisam sigurna – i sve ih, ama baš sve – upotrebljava onda kad zatreba. Meni „neću“, „ne mogu“ i „ne želim“ imaju različito značenje. Volela bih da te nijanse u značenju i on oseti i da ih koristi sve.
Tako da me ne brine – „neću“. Ono je samo jedan od hiljadu načina da kažeš da nešto nećeš (ne želiš) da uradiš. I pogađa pravo u metu, tamo gde treba i kad treba.
Ako se detetovo jezičko osećanje i veza sa roditeljima intenzivno i pravilno razvija, ono će biti svesno čitavog spektra svojih emocija, saznanja, mogućnosti, i neće „neću“ biti nikakav problem.
„Ako se detetovo jezičko osećanje i veza sa roditeljima intenzivno i pravilno razvija, ono će biti svesno čitavog spektra svojih emocija, saznanja, mogućnosti, i neće “neću” biti nikakav problem.“
Ovo je ključ koji otključava bravu „neću“, ali mnogi, mnogi roditelji ga ne nađu.
Potrebno je celog sebe, i sve svoje dati da bi se došlo do tog nivoa svesti kod deteta. A to je retko u praksi. Verujem da to već znaš…
Takođe, neka deca su mali manipulatori, neka su puna agresije, neka opet puna tuge, neka razmažena do plafona… Ima svakakvih razloga za prečestu upotrebu „neću“. Ovo je samo mala pomoć, mala bon-ton smernica za slučajeve gde ne može drugačije.
Hvala ti što deliš mišljenje, kao mama koja ide „putem kojim se ređe ide“.
…i onda će oni provesti ceo život da ponovo nauče da kažu neću! Hmmm…
Nisam baš sigurna 🙂 Ovi moji još kako to znaju da kažu, ali smo izbegli dramu dok su bili mali.