Mame koje veći deo dana provedu na poslu, često jure kući kako bi probale da završe sve obaveze koje ih tamo čekaju. Od kuvanja, spremanja, pranja, dečijih aktivnosti, domaćih zadataka, peglanja… uglavnom svima pada mrak na oči.
Tako se i meni smrklo jednom prilikom nakon što sam zatvorila ulazna vrata, i to – jedva!
Haos na sve strane. Stvari koje bez vikanja ne vide svoje mesto danima, obaveze koje se odlažu i odlažu. U sekundi sam obavila razgovor sama sa sobom i odlučla da je definitivno kraj.
I moje dobre volje i dečije opuštencije.
Dosta je.
Sigurna sam da prepoznajete taj momenat: bes, ogorčenost, muka, nepoštovanje prema vašim rukama i ljubav prema rođenoj deci – izmešani u jednoj čaši.
I to je bilo to. Red da na scenu stupi meni nepopularna, ali u tom trenutku jedina prihvatljiva „pedagoška“ metoda: grmljavina.
Nakon grmljavine mojih reči osude, objašnjenja, poređenja i upitnih rečenica, sledila je još jedna (tek ova posebno grozna) „pedagoška“ metoda: ucena.
Ukoliko svakoga dana ne budu uradili po nekoliko poslova koje čine dobro celoj porodici i kući – NEMA JELA.
Nema ručka, večere, slatkiša… kako se dogovorimo.
Pa, vi sad gospodo – izvolite!
Ili ćemo za vjekvjekovaamin upoznati uzročno-posledičnu vezu na primeru kućnih poslova, ili će malkice krčati creva.
Surovo?
Znam.
Vrlo.
I društveno neprihvatljivo.
Verujem da bi mi sad mnoge mame svašta sasule u lice i da bi njihove humane teorije za čas zakopale ovaj moj pećinski pristup problemu.
Znam to od prvog momenta.
Ali mrak na očima zakon menja.
A krčanje creva – navike.
Posebno loše.
Kada tome dodamo i obavezan pismeni izveštaj o (samostalno izabranim) obavljenim poslovima, onda se priča pretvara u ovakve slike.
Šta kažete?
Raspoloženo + srce + cvetić. 🙂
Naravno da su nakon ovih „specijalnih izveštaja“ sva moguća jela bila redovna, što će reći – vuci siti a mama na broju. 🙂
Dešavalo se da je bilo ponovnog opuštanja i ponovne redukcije jela, ali bi stvari vrlo brzo vraćane u normalu, a tanjiri na sto.
Kada na celu ovu tragi-komediju gledam sa višemesečne vremenske distance, ne mogu se otrgnuti od pitanja:
Da li sam ja normalna?
Kakvu magiju u sebi nosi tanjir omiljenog jela?
Da li je ucena ponekad prihvatljiva i jedina moguća pedagoška alatka?
…
S obzirom da moji slatkiši super funkcionišu od tada, rekla bih da nuspojava nema (bez obzira na pitanja od gore).
Mnogo se više misli i radi, a manje ‘vata krivina i filozofira.
Redovne obaveze su i dalje predmet uzdisanja i prevrtanja očima, ali smo grmljavinu sveli na minimum.
Naučeni su neki novi kućni poslovi.
Neki stari su usavršeni, a prepirke na relaciji brat-sestra, dovedene na nivo akademsko-političke diskusije.
Nije loše, zar ne?
Posebno ako znamo da su za sve ovo krivi tanjiri, puni ukusnih zalogaja.
Bez kojih niko nije umro.
Osim par loših navika. 🙂
Šta vi kažete?
Jesam preterala?
Da li biste se usudili uraditi isto?
Super, moram da ti ukradem ovaj metod. Samo mislim da bi moji ostavili krpe i spremali ručak. Posle čega bih ja imala još i da čistim šporet. Ali testiraću! A jel radi za muževe ili samo za decu?
Nažalost, za muževe nema još leka…
Ne brini za kuvanje, samo zagrmi i teraj od šporeta ka sudoperi. Da vidiš kako se odjednom zavoli usisivač i ostale alatke… 🙂
Što bi pretjerala, dođe nam svima jednom da se nađemo pred zidom! Da nisi mjesecima govorila, još bi i bilo pretjerivanje. Ovako je bilo s razlogom i bilo je vrijeme.
Znam i ja tako, zbog koječega. Samo ne zaprijetim se da neću kuhati jer ih to ne dira puno, uzeli bi oni sebi nešto iz frižidera. Kod nas se stavljaju igrice „na hlađenje“, da vidiš kako se pravila opet mogu poštivati 😉
Uzeli bi i ovi moji, ali ne smeju! Nema! Mama veštica 🙂
Ti udaraj gde je kod tebe najtanje.
I uživaj 🙂
Odlična metoda. Samo u našoj trogodišnjoj glavici ne bi funkcionisala ali zato miš koji će odnijeti igračke ako ih ne pokupi, super funkcioniše (a i na tome hvala teti iz vrtića).
Meni je veći problem moja nedosljednost jer dva dana grmim treći uradim sama pa ću možda sebi uskratiti koji obrok da bih naučila 😉
U pravu si. Samo pazi da ne zakasniš. Ako misliš da tebi treba uskratiti obrok, kaži mužu da on bude tvoj kontrolor 🙂
Jok, ženo 🙂 znaš da to mislim i ovako ali sam ti morala napisati komentar. Meni je skoro petogodišnjak juče usisavao. Danas sam mu rekla:Ne ulazi u sobu obuven, juče si usisavao. 🙂 Ovo sa izvještajima je sjajno. Moram ovo podijeliti.
Ništa ne verujem bez izveštaja 🙂 Samo guraj usisivač u ruke. Moji usisavaju već godinama 😀
Jao, „opro ono plavo“ <3<3 pa umreću od miline. Super metod! ;))
„Ono plavo“ je donji, plastični deo na kavezu za ptice (tamo gde se skuplja kaka i ostaci hrane), to peremo svaki dan 🙂 Lepi moj „perač plavog“ 🙂
Ja ovde ne vidim nikakav problem; naprotiv, sjajan metod! 🙂 Kad bi ti stigla, uostalom, da počupaš korov kod peršuna? 😉
Draga, kada sam videla peršun na spisku… Nisam htela da preterujem s fotkama, ovo su mi naj 🙂
Draga Jelena, nadam se da se nećeš ljutiti ako te zamolim da izmeniš naslov: umesto „bez da“ prepravi: “ a da nisam bila“. Ili samo „a nisam bila kod kuće“. Znam da svako ima pravo da piše na svom blogu onako kako govori, ali konstrukcija „bez da“ nije u duhu našeg jezika. Ne zameri mi na ovoj opasci.
Draga Olja, naravno da nema ljutnje 🙂 Ovu konstrukciju, koja „para uši“ ljudima koji se ozbiljno bave jezikom, sam namerno ubacila, jer sam želela da istaknem moje „neprisustvo“ u kući. Tj, htela sam da naglasim već u startu da je te poslove neko drugi uradio. Kada ubacim tvoje predloge (koji su pravopisno savršeni)ton cele rečenice ja miran i skladan. A ja ne želim to. Iako ovu frazu ne koristim (gotovo nikada) u svakodnevnom govoru.
Možda bi bilo bolje – po pravopisu i mojim namerama – da piše „a da uopšte nisam bila kod kuće“?
Šta kažeš?
Da li tebi, kao čitaocu, to više odgovara?
Mislim da je to savrseno resenje! Podrzavam, mnogo je razumljivije i jos dramaticnije. Da znas samo da sam tvoj verni citalac!
Puno puno hvala za – čitanje! Nabacila si mi osmeh, samo da znaš kakav… 😀
U toj dramatičnosti i leži zec: naime, sve ostalo što se može ukinuti/zabraniti deci je ono što može i ne mora. I slatkiši, i telefon, i mnogo toga. Ali kada dođemo do jela, koje je osnovno u mnogo aspekata, onda to bude stvarno zid pred kojim se deca zapitaju: bokte šta je ovo? kako to da ne jedem? kako da živim?..
To onda više nije zezancija, i oni to vrlo dobro shvataju.
Meni je ovo fenomenalno! Doduše, kod mojih to nikako ne bi upalilo, jer je muž na nekoj specijalnoj dijeti, pa sam sebi sprema da jede, a malu ionako ucenjujem da pojede koji zalogaj tako da nikud ne bih stigla s ovim. Ali tebi kako funkcioniše,to je super! Dala si me u razmišljanje sad…
Ti znaš šta kod nje igra najveću ulogu, pa igraj tim kartama 🙂
Jelo, tj.hrana je vrlo surov pristup, jer je bukvalno vezano za opstanak, za funkcionisanje. Druga stvar je što moji jako vole jesti 🙂 Zato sam ja išla na tu varijanu. Mogla sam im oduzeti telefone i komp, ali ne bi bilo ovakvog efekta, 100%.
Respect! 🙂
TNX 🙂
Preterala? Da.
Ukinut slatkise je jedna stvar, a ukinuti hranu uopste je nesto sasvim drugo. Nazalost, ima metoda koje su toliko „uspesne“ da natearaju ljude da ostanu poslusni do kraja zivota… A to su one koje im pravo ne zivot (hranu) daju samo pod nekim uslovima – pa makar to bili i kucni poslovi.
Hvala za komentar.
Da se ponosim – ne ponosim se.
Samo sam iskoristila ono, što znam da je važno mojoj deci. Budući da oni nemaju na svakodnevnom meniju slatkiše, ukidanje istih im ništa ne bi značilo. Kao ni telefoni, kompjuter…Htela sam samo da im pokažem da NE činjenja imaju svoje posledice. Ponavljam, jeste grozan način, ali ga deca nisu tako negativno prihvatila, ako neki odrasli.
Marijana, (skoro) svi mi moramo raditi da bi jeli/živjeli. To je neminovnost i prije ili kasnije se sa tom spoznajom susretnemo. Ne vidim zaista problem da ta činjenica bude poznata djetetu koje je dovoljno staro da zna pisati (ne znam tačno kolika su djeca). Mislim da nije toliko stvar „poslušnosti“ koliko doprinosa zajedničkom životu. Djeca ne trebaju spremati svoju sobu zato što im je to neko naredio, pa oni moraju poslušati, već jednostavno zato što je to njihov životni prostor. Rade to za sebe. Što prije to nauče – to bolje.
Da, baš tako. Radimo zbog sebe i svog života a ne zbog usrećivanja drugih. Shvataju oni to, još kako. Posebno kada mi sin (posle spremanja) kaže „Dođi da vidiš kako mi je lepa soba.“ On stvarno uživa i ponosan je na sebe. Ja tu više nisam važna, čim je njemu lepo. Isto je i sa ćerkom. Inače oni imaju 14 (ćerka) i 10 (sin) godina.
Hvala za komentar Maja 🙂
„svi moramo raditi da bi jeli/ziveli“
Na srecu, ovo vise nije tacno, pravo na zivot je zagarantovano svim ljudima. Postoje socijalna pomoc i narodne kuhinje, svako ima pravo da jede bez obzira da li ima ili nema posao, da li je sposoban ili nesposoban za rad.
Nisam generalno protiv uslovljavanja, ako ne jedu svaki dan slatkise, pa se ne mogu uslovljavati slatkisima, mogu necim drugim, igrackama, omiljenim aktivnostima, crtanima, ili bilo cim drugim sto ne ugrozava zivot. Samo, zaista iskreno mislim da nije zdravo uslovljavati pravom na zivot (hrana), iako je ocigledno veoma efikasno.
Slažem se.
Verovatno je ovo moje razmišljanje uslovljeno i godinama/iskustvom. Da sam mlađa, nisam sigurna da li bih krenula ka ovoj metodi.
Bravoooo potpuno se slažem moji su mali za tako neke stvari ali svoje pinkle mogu da sklone i spakuju.
Rekla sam da ću svaku igračku baciti u smeće ukoliko nije na svom mestu nakon igranja. Moraću da sačuvam ovaj tekst pa kad malo porastu primenim ukoliko bude potrebe 😃😃😃😃
Hvala Milice 🙂
Ja i dan danas pretim tim bacanjem. Nekada sam i bacala, one igračke koje su male vrednosti i za koje sam znala da neće baš mnogo očajavati. Opasne smo mi mame, kad nam padne zavesa 🙂
Od danas idem tvojom metodom,ne mogu vise 😀
I nema potrebe. Samo napred. Probaj, menjaj, može samo biti bolje 🙂
Javi kako je bilo.
Pozdrav!
divna si
Iza ovog komentara mora da stoji mnogo ljubavi, inače… ubi ga tema 🙂 i ti draga 🙂
Nisi preterala ženo. Ti si majka, ti najbolje znaš kako tvoja deca dišu i funkcionišu. Slažem se sa tobom u potpunosti. Potrebno je ponekada ih i uceniti kako bi ozbiljno shvatili ono što im govorimo i tražimo od njih. Uostalom, pa i oni žive u toj kući. I oni prljaju sudove, ostavljaju haos za sobom. Pa nismo mi žene spremačice u nekom hotelu u kome naši ukućani uživaju, spavaju, jedu tuširaju se. I mi imamo dušu. I nama je potrebno da se odmaramo i uživamo, a to možemo samo ako svi ravnopravno delimo poslove i brinemo o kući u kojoj živimo. Jedan dan ako ih ostaviš bez ručka neće umreti od gladi ali te svakako ozbiljnije shvate. Ja sam to uradila sa vešom. Stalno sam im govoril kako ću prati samo ono što se nalazi U KORPI za veš. Znači ne ono NA korpi, PORED korpe, na stolici, na vešalici, u ćošku sobe i sl. Nisu me ozbiljno shvatili dok stvarno nisam jednom odlepila. Prestala sam da idem po sobama i skupljam veš za pranje. I zaista sam prala samo ono što je bilo u korpi namenjenoj za prljav veš. Da vidiš kako su se trgli kada im je trebao dres za utakmicu a dres nije bio opran jer je ostao u rancu, ili kad su želeli baš ONU (omiljenu) majicu da obuku kad su pošli na rođendan… Sada, samo ponekad, onako u prolazu dobacim da idem da stavim veš na pranje. Da vidiš kako se razlete po stanu 😀
A što se muževa tiče…. paaaa, i za njih ima leka. Doduše, ne upali baš svaki put, ali i njima možeš da ukineš nešto 😉
Odlično. Ti si se uverila da deluje metod ucene. Nije popularan, ali ni mi (nas dve) ga ne koristimo svaki dan. Danas to možda jeste ucena, ali jednog dana će to biti radna navika. A samo to se računa 🙂
A za muža… da znaš da si u pravu 😀
To sa vešom sam i ja primenila. Ne zanima me što mu omiljena trenerka nije oprana. Jel’ bila u korpi? Nije. Molim lepo. Nije to bilo samo ostavljanje na podu, ispod kreveta, na fotelji, stolici, nego i u ormaru. A ja sam blesava, pa ću kad uključujem mašinu da pregledam i svu garderobu po ormarima, da njuškam dal’ je za pranje. Jes’, malo sutra. Moram samo da smislim efikasnu kaznu za neredovno obavljanje kućnih poslova, pošto ručak i sam spremi, a akp ne jede par dana, nije mu problem. -_-
Spremaju i moji sami sebi jelo, ali ja nisam dala da zalaze u kuhinju uopšte.
A što se tiče veša, naučili su već, mada, ako nešto okrenu naopačke, onda moraju da vade iz korpe i prevrću na lice. To im je posebno muka (uglavnom sinu) da vadi prljavo i pretura po rukama. Zato se to retko dešava…
Hvala za komentar Anka 🙂
Svaka čast! I ja bih trebala slediti Vaš primer.
Samo napred Majo! Uvek iskoristi svoju šansu!