Neko ima baku, neko nanu, neko starmajku, a ovi naši prostori poznaju jedan poseban naziv za to čeljade – mâjka. Stare priče kažu da samo najbolje bake i babe postaju mâjke. Da se po ovom imenu znalo ko je kakva baba, i za njega se moralo boriti. Jer su one još nežnija i bolja verzija majki, onih pravih.
Mâjka je ona baba koja mesi kiflice u mrkli mrak svom unučetu, jer se njemu baš tada jedu.
Mâjka je ona baba koja vam celu noć menja čarape natopljene rakijom i na grudi stavlja obloge od svinjske masti isprane iz sedam vôda.
Mâjka je ona baba koja načinje kulen i šunku kada joj dođu unuci na vikend, a ne za Slavu gostima.
Mâjka je ona baba koja će vam u najtoplijem delu dana peći palačinke na starom smederevcu, u letnjoj kujni.
Mâjka je ona baba koja će vašu jastučnicu politi parfemom, jer za njeno unuče nije dovoljna samo štirka.
Mâjka mesi najduže rezance za žutu supu.
Mâjka grdi uz osmeh i zagrljaj.
Mâjka je uteha i maženje, baba kojoj se najglasnijim trkom leti u naručje.
Mâjka je najmiliji gost na svim slavljima.
Mâjka je rod za kojim se najduže plače.
I ja imam mâjku. Imala sam ih dve. Dve mâjke, dva sveta.
Mâjka sa kojom sam živela – tatina mama, Bog da joj dušu prosti, jednom partizanka – uvek partizanka. Šta da kažem da ne bude komično, kada mi je sve čega želim da se sećam, danas komedija. Sremica u duši, rano je preskočila plot i pobegla u partizane, što zbog ludog oca, što zbog svojih ludih gena, i nekako… ceo život živela po komandi, po načelima NOB-a, čije je bitke do smrti vodila. Bilo je i tu nekih momenata koji bi se mogli povezati sa osobinama prave mâjke, ali nije bilo želje ni ljubavi, niti topline koju dete bez greške prepozna. Šta je – tu je, ona već godinama bije neke nove bitke, one koje nas tek čekaju.
Srećom, imam i jednu pravu, onu po kojoj su babe i dobile ovaj naziv. Okićena je svim ovim nabrojanim rečenicama, kao ordenjem zbog kojeg će zauvek biti moj najveći heroj. Uvek brižna, uvek prva zove da čestita rođendan. I danas, kada moju decu zove svojim paunovima, jedna čokolada uvek stigne na moju adresu, jedna posebno za njenu unuku. Još uvek namešta svet po svom između kujnice i kuće, sadi baštu uz pomoć štapa i pakuje nam sve što se tog trena u špajzu nađe. Njeni pokloni imaju etiketu njene ljubavi, mali podsetnik na nju i kada je ne vidimo, da u svakoj stvari, svakom ukusu i sitnici, prepoznamo njene ruke, njeno vreme koje troši misleći na svu svoju decu.
Moja mâjka je jedan od najvećih zlatnika u blagu mog života.
…upravo idem da pravim strudlu sa makom i jabukama po majkinom receptu. mnogo ti lepo ovo, bre. rasplakah se a nisam placi….(il jesam, ko ce ga znati)
moja Spasenija u boga nije verovala, kroz prozor za deda Stevu pobegla, ljuta Sremica, al kad je frka, vidim njen lik i stap…mesila, mazila…
Eto… naježih se i ja čitajući tvoj komentar… Hvala ti.
Ti kada napišeš, napisala si. Zvekneš rečima posred srca i ja se onda samo češkam od navale emocija 🙂
Imala sam jednu takvu majku, onu majka Vuku koja sa cegerom ide i kaže „Gde ste beograđani“ 😀 Ali je otišla…davno, kada sam ja bila dete, neposredno nakon mog desetog rođendana, kada mi je najviše bila potrebna. Često mi je mnooogooo nedostajala. Onda su prošle godine i ja sam se udala i dobila sam dve majke, muževljeve bake. Obe su mi drage i obe su imale baš sve osobine te majke o kojoj ti pišeš, ali mi je, ne znam zašto, majka mog svekra malo više prirasla za srce. Mazila nas je i pazila gooodinama.
Ona je otišla prošle godine, da bije neke druge bitke, kako ti reče.
U kući čuvam ono porodično blago o kojem sam pisala, onu Singer mašinu za šivenje koju je ona u miraz donela kada se udala za dedu i toplo mi oko srca kada je pogledam.
Više nemam ni jednu mâjku, ali sam mnogo radosna što ih imaju moja deca.
Meni je moja majka „posred srca“, pa otuda i reči… Samo onaj ko je imao ili ima majku, zna koje je to BLAGO 🙂
Tačno si dobro napisala 2 A 🙂 Nego, kod nas u Bosni je malo drugačije.Koliko znam, nema baš puno maajki. Ovaj termin je rezervisan za bake u muslimanskim porodicama…e sad, tako je bar poslije rata, kako je prije bilo ne sjećam se 🙂 A tekst je divan. Ja o svom plakanju više ne bih pisala…
Eto, kod nas je to prvi anđeo posle mame, pa otuda i naziv… Izvini za suze, nadoknadićemo mi to osmehom, čekaj samo… 🙂
Ma ništa, to je toliko normalno postalo da prosto ne znam šta ću ako ne odradim turu 😀
Ja nisam imala tu srecu. Tatina mama je umrla davno prihe mog rodjenja a mamina kad sam imala tri godine. Zato sam sretna sto moje cedo ima obe i sto je jedna od njih cuva dok sam na poslu. Ko ce je vise voljeti i bolje paziti od bake.
Baš tako 🙂