Svi vi koji svraćate na ove moje stranice, znate da ja imam dvoje komada dece – znači – Ivana i Igor. Znači – 11 i po i 7 i po godina. Htela bih da ih malo detaljnije opišem, jer je ovaj tekst uvod u sve ostale priče koje slede, a na temu dece. Čisto da ne bude „Šta ona kao ima pojma?“, „Ona kao neki stručnjak…“
Što se stručnosti tiče, nijedna struka se ne može naučiti dok se ne oproba u praksi, tako da ja smatram sebe vrhunskim stručnjakom (usta moja…). Jer – pod 1 imam dvoje komada stručnosti, i pod 2 imam diplomu vaspitača, sa više komada pedagogije koju sam učila kao nijedan predmet u životu – iz ljubavi. Moram reći da sam višu školu upisala nakon prvog porođaja, tako da mi je učenje bilo dodatno motivisano malim slatkim kikicama.
(Ne pitajte me zašto nisam zaposlena u vrtiću… tako je to kad nemaš pare, muža, ljubavnika, knjižicu, tetku u Nemačkoj..)
Ispostavilo se, a tako i svi oko mene kažu – da sam uradila dobar posao i da sam na dobrom putu da ih obučem u odelo „dobri ljudi“. Zbog ljubavi, zbog sopstvenog užasnog iskustva, zbog majčinskog samodokazivanja i brige za njihovu budućnost. To je moja tajna formula. Za sada deluje.
Ivana
Ivana, Ica, Icka…moja prva ljubav nad kojom sam plakala od sreće gledajući je dok spava. Imala sam tu sreću da ne radim celih prvih 13 meseci njenog života, da upoznam ono nasleđeno i usadim glavne navike koje smatram za obavezne. Ivana vam je „dete po knjigama“. Ima tu i sreće, verovatno, ali ona je učila, pričala, jela, bolovala – uopšte, ponašala se kao da čitate neki vrhunski priručnik za odgajanje dece.
Pošto sam imala vremena i volje (što ponekim majkama veoma fali), radila sam s njom maksimalno i apsolutno ceo trud je bio kao na dlanu. Sa 8 meseci je piškila u nonu, sama jela kašikom, nikada nije koristila niti dudu niti flašicu, kada je progovorila- govorila je čisto, u vrtiću bez problema, poslušna… Ma, što bi rekle ovdašnje babe – nešto! K`o da nije moja 🙂
Igor
Igor, Igi, Giga…moje slatko, radoznalo, nasmejano majmunče – nikada nekih velikih problema, osim što smo bili u šoku količinom energije koju to dete ima, a koju nismo upoznali kod naše mirne i tihe princeze. On je, poput većine muškog sveta, išao nekim čudnim prečicama kroz život (nikad na nonu-odmah na wc šolju), znanim samo muškom rodu. U svemu je kasnio za sestrom, što pravdam polnom razlikom, ali ništa drastično. Bitno je da je mamina „diktatura“ delovala i danas pred sobom i svetom imam dobrog, pametnog, poslušnog dečaka, koji će vam za (najviše) pola sata osvojiti srce. Kako on kaže „Šta ću, kad sam neodoljiv?“
Ja sam sigurna da je moja metoda vaspitanja moje dece uspešna jer sam ja pobornik „stare škole“, tj. ne oduševljava me uopšte A model, razni zapadnjački sistemi vaspitanja, niti bilo koji oblik vaspitanja u kojem dete ima apsolutnu slobodu. To nipošto ne znači da moja dece sede pod komandom za stolom, slušaju mamu i pomeraju se samo na moj znak. Čak štaviše. Ali osnovna pravila, red i balansirana disciplina su obavezna u mojoj kući. I to ne samo prema mojoj deci, nego prema celokupnom društvu moje dece, koje je već upoznato sa tim pravilima, i koja vrlo rado dolaze na igranje i spavanje.
Možete me zvati i oštrokonđa, kreten, ludača, najgora mama na svetu, terorista, Hitler… oprostiću svima, jer su mi rezultati važniji od svih kritika i razrogačenih očiju. Uglavnom se takvi posle jave i kukaju nad glupostima koje su sami napravili.
Mora da se zna – ko je ko? Ko je roditelj a ko dete? Šta rade mama i tata a šta deca? Šta sme da uradi roditelj a šta sme dete? Zašto je to tako? Jedino na taj način dete će steći osećaj poštovanja sebe i drugih ljudi. Sve ostalo vodi u probleme raznih vrsta.
Pre nego što ću roditi Ivanu radila sam u knjižari i pročitala sam svu literaturu koja je tada bila u policama, tako da sam imala podlogu koja može mnogo pomoći mladoj majci, koja želi sve najbolje svom detetu. Nije loše postupiti po tim pisanim savetima, samo treba imati mnoooogo sreće pri izboru te literature, jer danas je ima – na tone. A svaka beba je svet za sebe.
Ja sam se oslanjala na ženski instinkt, logiku i zakone prirode. To mi je bilo pravilo. Ako se neki savet ne bi baš uklopio u ova tri kalupa, ništa, ćao! I eto…tu sam gde jesam. Na početku se nisam obrukala 🙂 za dalje – videćemo.
Napominjem da je svaki sledeći tekst na temu dece, proizvod mog ličnog iskustva i mišljenja, te da nije obavezan obrazac ponašanja. Pisaću ih samo i jedino da posluže onima koji ih žele čitati.
Što mi pozanto ovo sve za prvo dete… Bože, bože…ko o meni, a ne o sebi da si pisala. Ja moju prvu zovem Premijerica! 🙂
Da, ali zato su nam Reprizice…
Ne pitaj! 🙂
🙂 🙂 🙂 Divno. Kod mene je prvo pa muško pa mi je od početka poznata ta količina energije…za kasnije ćemo vidjeti šta će biti.
Očekuj najgore, nadaj se najboljem – parola pametne mame 🙂
Svaka čast! I u potpunosti se slažem sa načinom vaspitavanja! Još uvek nemam svoju decu ali godinama unazad radim kao dadilja/bebisterka i nekako sam spremna, verovatno ću sve raditi žmureći 🙂 Ljudi koji me poznaju govore kako ću biti Hitler mama, ali smatram da to što postoje pravila i što si povremeno stroga i imaš granice ne znači da ne voliš svoje dete; sasvim suprotno – voliš ga i želiš da od njega/nje napraviš čoveka.
To često jako boli; bole njihove suzice, odlazak u sobu…tišina…Ja redovno otplačem te torture (nasamo ili dok se jadam mužu), ali… to su najbolji načini. Dijamanti su jako duboko, ali zato sijaju…
Upravo tako! Svak čast zaista! Svi su sad nešto „savremeni“ i „kul“ i hoće da budu drugari sa decom. Mora da se zna ko je ko.
I ja se pridruzujem eevanninom misljenju kao i tvom neslaganju sa modelom A u vaspitanju dece. Apsolutno je tacno da mora da se zna ko su roditelji, a ko su deca. To je ona „stara skola“ koja je i najbolja, jer takva deca su kulturna, fina, postuju starije i drugu decu, zna se ko je mama, ko je tata, ko je vaspitacica u vrticu. Na zalost, danasnji roditelji su postali razmazeniji od dece, sve im dopustaju, deca znaju „svoja prava“. Sve to govorim, jer radim u vrticu (kad nisam na bolovanju :)), pa sam veoma upoznata sa cudima danasnjih roditelja i dece. Draga Jelena, jako mi se dopada tvoj tekst. Samo napred :).
Mislim da sam ja veci Hitler od tebe ali se time ponosim. Volim da pricam o svojoj i svoj deci sveta a kritike cuvam samo za moju. Pravila da, dozirani drugari da ali kad ih pogledam znaju sta mislim. Divno si ih opisala!
Baš su slatki. Sve slušam o vaspitanju što kažeš, ja nemam klince al volim decu i nekada sam i ja želela da budem vaspitačica… Ali svaki put nadje svoje noge 🙂
Baš tako… Ko zna zašto je to dobro. Sumiraćemo na kraju.
Slažem se sa tim načinom vaspitanja. Gledam neke svoje drugarice, Bože sačuvaj da podignu ton dok pričaju sa djecom, sve se mora tiho i polako, navodno će dijete biti bolje vaspitano. A imala sam priliku da vidim kako se to isto dijete u tržnom centru baca po podu jer ne može dobiti igračku koju želi dok se mama preznojava i, i dalje, ćuti.
Mislim da mnogi roditelji misle da malo strožiji način vaspitanja podrazumjeva baš ovo što si navela, komandu i diktaturu ali uopšte nije tako. To što ću joj strogo zabraniti da dira neku stvar (jer nije bezbjedna a ne zato što mi tako došlo) ili što ću je malko lupiti (a ne istući) po ručici jer dira npr. utičnice, ne znači da sam loš roditelj i ježim se onih koji djecu sve dopuštaju pod izgovorom da ih vole.
A i sviđa mi se ovo za nošu. I ja planiram, uskoro da je uvedem. Moj brat i snaha imaju troje djece i svo troje su do prvog rođendana skinuli pelene tako da vjerujem da se može a evo, i ti si mi potvrdila.
Ja sam nju stavljala na nošu čim ustane, malo da se pomazimo, igramo, i za par minuta – kad je podignem, eto rezulatata. Tako je počelo. Iz pelena je definitivno izašla kada je imala 16 meseci. Pokušaj, iako su deca različita, ne mora da znači da ćeš uspeti, ali ni da nećeš. To je jedna značajna navika, a navike se dublje ukorenjuju ako ih ranije počnemo upražnjavati. Kada je dete ovako malo, ono ne shvata ozbiljnost cele situacije, nego traži nošu iz navike. Dok kod velike dece, one koja imaju 2 i više godina razvije se svest o tome da je to nešto ružno, bljak, pa iz sopstvenog gađenja(mada ima i tu izuzetaka) počnu tražiti nošu. Nemaš šta da izgubiš, čak štaviše, ali ne počinji dok ona ne bude dobro i stabilno sedela. Poz!