Mislim da se to prvi put desilo pre neke dve godine.
Možete me osuditi da sam loša i zaboravna majka, ali ti prvi slučajevi nisu bili toliko intenzivni niti česti, pa nisam ni obraćala veliku pažnju.
Nisam mislila da će se pretvoriti u problem u koji danas vrlo pažljivo posmatramo.
Prvo se budio uplakan, uz razna buncanja, bez početka i kraja, i lako smo san vraćali na oči. Malo bi se mazili, ljubili, ninali i kraj.
Kao i većina roditelja, mislili smo da je imao buran dan, s previše dešavanja, skakanja i vike, te da se tako „emotivno natopljen“ morao negde isprazniti, makar u snu.
Stvari su brzo došle na svoje mesto, nakon tek nekoliko uplakanih noći.
Međutim, besane noći su ove godine odlučile ponovo da nas posete.
U početku se budio buncajući, seo bi na krevet i pričao nekih par minuta, zatvorenih očiju i bez znakova panike. Onda bi se prevrnuo na kontra stranu i nastavio da spava.
Mi ostali smo se par puta žestoko zabavili ovim prizorom.
Inače, moj dečak važi za dežurno majmunče u kući, pričalicu bez kraja i konca, bateriju koja se nikad ne prazni. Utoliko nam je bilo zanimljivije što i tokom noći mora da lane 🙂
Da je u pitanju veći problem, primetili smo tek nakon nekoliko buđenja s napadima panike. Ponovo je buncao, ali i plakao i histerično se branio od imaginarnih likova.
Već smo se bacili u razmišljenje, ali i smanjili dnevne aktivnosti, smanjili večernje burne igre, skakanje, ubacivanje u koš (u sobi), svađanje i veliku viku…
Noćni strahovi nisu prestali.
Čak štaviše.
Postali su još gori.
Legnemo i čekamo.
Buđenje kreće burno, on sedne na krevet, brani se rukama, panično nešto objašnjava, koči mu se lice. Gura me rukama jer me ne poznaje, niti mene niti tatu, beži u ugao kreveta, sakriva glavu u jastuk, ubrzano diše i krši ruke uz sebe. Pokazuje u ugao sobe, i zatvara oči pred nestvarnom slikom, u teškoj panici da će ga ta „osoba/stvar“ povrediti.
Pokušavam da ga zagrlim, da ga umirim poljupcima i nežnim rečima i u početku to ide veoma teško. Jer on nije beba, velik je i njegovih 9,5 godina čine svoje. Uporni smo i muž i ja, i uz blagu silu ga ipak privijamo na grudi, govorimo lepe reči i pričamo neku zanimljivu priču. Uz osmeh teramo nezvane posetioce, ubeđujemo da će sve biti u redu i da ga volimo najviše na svetu.
Tih par minuta borbe sa noćnim strahovima koji mi napadaju rođeno dete, čine mi se kao večnost, plaše me do granice nemoći i ostavljaju me u šoku još dugo, i kada on zaspi.
Razmišljam šta sam radila u toku dana, jesam li vikala, ko je ako nisam ja, koliko je skakao, igrao igrice na kompu, šta se dešavalo po danu pa da se ovo desi po mraku.
Takođe, nerviram se šta to nisam radila a trebala sam, kako da usmerim ponašanje u što pozitivnijem smeru, da obaveze, igre, posete organizujem tako da mu ne remete emocije, da se to ne odrazi na spavanje.
Sada mi deluje smešno, ali verujte, uošte nije bilo tako prve noći kada sam pomislila da u sobi imamo duhove. Majke mi, i to sam pomislila. Svašta čoveku padne na pamet kad je nemoćan pred problemom…
I muž je prestao sa nekim šalama, plašenjem i igrama koje su nam se činile bezazlene, a koje (mada to niko ne garantuje) možda dovode do ovakvih noćnih strahova.
To su ustvari jedini „lekovi“ – prevencija i nežne reči, priče, pesmice, kada se već desi.
Gde god da sam kliknula i s kim god da sam porazgovarala, svi se slažu da je to – to.
Noćni strahovi kod dece nemaju leka, niti univerzalnog uzroka.
Javljaju se najčešće kod dece uzrasta od 3 do 12 godina, s tim da su češći kod dečaka. Zato se često povezuju sa većim dečačkim aktivnostima.
Kako dolaze, tako (tvrde stručnjaci) i odlaze, bez ikakvih simptoma i najave, i to u periodu ranog puberteta. Zanimljivo je da napadi počinju uglavnom u isto vreme svake noći. Traju oko 5 minuta, retko duže, iako nam se ti minuti čine kao sati, verujte…
Ono što je jedino utešno u ovim haotičnim besanim noćnim minutama, jeste da se dete ujutro ničega ne seća. Apsolutno ničega.
Sve ovo što sam napisala da se dešava mom Igoru, simptomi su koje navode razni i mnogobrojni psiholozi i pedijatri (a verujte, načitala sam ih se još kako) i koje ćete naći u literaturi, ako ikada budete imali potrebu da joj se okrenete.
Mi smo za sada u fazi čekanja ponovnog noćnog napada. Bezobraznik jedan. Legnemo, pa šta bude…
Igor je svestan šta mu se događa, mada baš ništa ne može da uradi da spreči ove situacije. U skladu sa svojom luckastom prirodom, predložio je da ide što kasnije na spavanje, da prevari napad svojim umorom. 🙂 Pametnjaković 🙂
Već dve noći je sve u redu, nadamo se da će nas sreća služiti i dalje…
Držimo fige, i šaljemo vam osmeh s drveta 🙂
Imate li vi ovakve probleme?
Kako ste ih rešili?
P.S. Nakon objave ovog teksta, javilo mi se mnogo žena sa istim problemom, ali su se javile i one koje misle da je uzrok svega ovoga vakcina. Da li je zbog vakcine, u kojoj meri… to niko sa sigurnošću neće dokazati niti priznati. Nama majkama, ostaje samo da pratimo ponašanje dece pre i posle vakcine, i da se u skladu s tim ponašamo. Ono što je sigurno: pedijatri se ograđuju od ovog stanja i vrlo su smešni sa odgovorima „to tako mora, proći će“. Sigurna sam da ćemo jednoga dana saznati istinu i da će se ovim morama stati na kraj. Do tada – ljubite se i grlite što više.
Ајој… Моја Марина је имала ноћне страхове, али баш је била мала, можда је имала неке две године. Њој је долазила рибица у кревет. Успевали бисмо да је смиримо тек кад бацимо рибицу кроз терасу. Јако дуго је рибица не посећује, а тек недавно смо превазишли проблем ноћног мокрења. Да ли то има везе једно са другим не знам. Знам само осећај немоћи о коме причаш. И надам се да сте превазишли ваш проблем 🙂
Nažalost ne. I noćas je bilo opet, iako nije dugo trajalo. Smirio se u našem krevetu…
Hvala ti puno.
Sad si me podsjetila na mene dok sam bila mlađa. Mama mi je pričala da sam znala sjesti na krevet i gledati ih čudno, ili pričati na nekom čudnom jeziku, i samo što bi mi rekla- Mirna, samo spavaj, sve je u redu, ja bi legla i nastavila duboko spavati. Nikada se toga u jutro nisam sjećala. Bilo je faza kad se smirilo, i zadnji puta se događalo kad sam došla za Nj, spavala pored muža i odjednom u noći sjela, raširila oči, gledam ga i nešto pričam, ali me nikada nije razumio. Sjećam se koliko je šokirano prvo jutro prepričavao, kasnije se privikao 😀 To je trajalo nekoliko mjeseci.
Kad sada pogledam u prošlost, kod mene je to bilo uzrokovano stresom. Kao dijete sam imala dosta stresno djetinjstvo, a sama odluka da napustim Hr, promjena života, nova okolina, sve je to izgleda bilo previše za mene pa sam noćima „obrađivala“.
Tko zna što se u tim malenim glavicama vrti, pričaj puno sa sinom, ja sad imam naviku da svoje učim da navečer dok se mazimo u krevetu razmišljaju samo o lijepim, pozitivnim stvarima, da se na taj način opuste i imaju mirniji san (tako sam i sama prakticirala).
Želim vam da je to samo faza koja je bila i se neće više ponoviti :*
Hvala 🙂 Radimo to i nadamo se da će prestati.
Istina, svašta se u njihovim glavicama mota, i za nas bezazlene stvari njima deluju kao nešto WOW…A sam proces doživljavanja istih, očigledno se manifestuje ovako. Nije prijatno, uopšte nije…
Jesi ti čula da deca lakše vide duhove iz nekog razloga nego odrasli? Bujna mašta čini svašta, i na javi i u snu. Ako je mašta, jelte 🙂 Držim palčeve da se uskoro naspavate!
To sam čula samo u filmovima… Ma, klinci su nađeli, nije ni čudo što vide duhove 🙂
Šaljemo ti zagrljaj 🙂
Vrlo zanimljiv tekst koji navodi na razmišljanje…Ja ne verujem u paranormalno, ali je sigurno da postoji mnogo onoga za šta ne možemo da damo logično objašnjenje. Krenula bih od fizičkih faktora- proveri da li je detetu previše toplo u spavaćoj sobi. Meni se jednom u snu desilo da sam na sebe navukla dva jorgana i da sam imala užasne snove, skočila sam u panici iz kreveta i shvatila šta sam uradila. Možda su takve stvari i posledica dečije mašte u koju mi ne možemo ući. Savetovala bih da energija deteta bude usmerena ka nečamu kreativnom i možda pred spavanje da popije šolju toplog mleka i pojede bananu (to nam je jedan profesor sa Filološkog savetovao da upražnjavamo pred ispit). I ja bih volela da pročitam druge komentare i iskustva.
Što se tiče uslova, ima idelane.
Detinjstvo mu je za poželeti. Naravno da ima stvari koje fale, ali ono najvažnije – nikako.
Dakle, samo su mašta i unutrašnji život u pitanju.
On skoro uvek čita pre spavanja, i nisu to nikakve strašne knjige… Vrlo često pije čaj dok čita, tako da – i to je ok.
Inače, vrlo nemirno spava i bez napada straha, baš u skladu s dnevnom rutinom – nema mira minut jedan. Non stop je u pokretu…
Hvala puno za komentar.
Kad sam bila mala, pričali su mi da sam trčala po kući, borila se, skakala, plakala…Nista se naravno nisam sećala. Genetika je čudo, moj sin isto radi, samo što ne trči. Ali pre neku noć je svirao frulu (!) (?). Mada je uglavnom preneražen koliko se plaši i gleda izbuljenim očima gde je to „čudovište“ ili šta već. Kažu da je dobro da ga nateraš da priča dok je u tom bunilu, da kaže čega se uplašio, i onda se probudi i shvati da toga nema. Nama je uspelo to par puta, ali uvek ih je nazivao „To“ i „Ono“. A, da i obavezno upalimo svetlo da se brže probudi.
O ne, i kod vas je veselo 🙂
Upalimo i mi, ali u hodniku ili susednoj sobi. Nekad ga ispitujemo više nekada manje, ali probaćemo sad to da pojačamo, po tvojoj preporuci. Te reči su uglavnom nepovezane pa nekad deluju jako smešno, a s druge strane me grize savest što se smejem dok se on plaši kao nikad…
Sada smo malo mirniji, muž i ja, jer znamo šta nam je činiti, ali nikada nije svejedno, baš nikada…
Draga moja, znam tačno kako ti je. I kod nas je slično bilo. Noćni strah je počeo kada je moj stariji imao oko 4 godine. Prvo bi sedeo u krevetu i nešto mrmljao, nepovezano pričao, a onda bi nastavio da spava. Ponekad bi ustao iz kreveta i šetao uznemireno po sobi, uglavnom u krug i delovao je dezorijentisano. Brzo bismo uspevali da ga vratimo u krevet i on bi nastavio da spava. Kasnije je slika bila mnogo gora. Vrištanje, plakanje, guranje, udaranje, bledo znojavo lice, širom otvorene oči kojima kao da gleda kroz tebe, lupanje srca koje si mogao i da čuješ i osetiš kako lupa. Niti nas je prepoznavao niti nas je čuo. Sve se to dešavalo u tom nekom stanju sna. Mislila sam da su to košmari, noćne more, da preživljava u snu sve što se dešavalo na javi. Spomenula sam to našem pedijatru i tada saznala da je to „noćni strah“ i da se to dešava i drugoj deci, da će proći samo od sebe. Pročitala sam na internetu valjda sve moguće tekstove na tu temu kao i forume sa komentarima roditelja koji su to preživeli…
Sve smo radili kao što si opisala: ranije smo večerali lagano nešto, pred spavanje smanjili aktivnosti, čitali lagane šaljive priče, pričali o lepim stvarima, kupali se, mazili. Izbacila sam gomilu crtaća u kojima je agresivan sadržaj, u kojima su glasni, bučni i dinamični likovi. U toku tog napada pokušavali smo da ga smirimo na sve načine, ljuljanjem, pričali smo mu smirenim glasom, govorili da smo tu pored njega, da je sve u redu, da je to samo san, pokušavali da mu skrenemo pažnju na nešto…
Uhvatili smo i ritam noćnog straha i shvatili da se svako veče javljao tačno jedan sat nakon što bi dete zaspalo. Naišla sam na neki tekst u kome sam pročitala da treba dete probuditi pre očekivane „epizode“. Budili smo ga da pije vode, da ide u toalet, ili bismo ga samo okretali i razbuđivali u tom prvom satu dok ne zaspi… Sve je to trajalo neke 2-3 godine, naravno u pauzama. Pojavi se, traje desetak noći, pa jedno vreme se ne dešava, onda opet krene i tako sve u krug. Ako me dobro služi sećanje bio je predškolac, ili je čak i u prvi razred išao kada smo imali zadnju epizodu noćnog straha.
Nema ni leka ni recepta, to je tako kako je. Ali što je najvažnije, proći će. Samo izdržite. Ljubimo vas <3
Opisala si sve naše simptome.
Hvala na podršci, hvala puno!
Kako vam je sada? Mojoj ćerki još uvek traje isto sve što ste napisali.Ona sada 8,5god.
Draga Mariana, izvinite što ste malo duže čekali odgovor.
Igoru je sada dobro, kod njega je ovo stanje trajalo nekih skoro dve godine. Ne stalno, sa pauzama koje su grozne, jer nikad ne znaš kad će se napadi ponovo pojaviti. Da li je zauvek nestalo? – nadam se. Mnogo sam istraživala i informisala se na ovu temu, jedino što je izvesno jeste veza sa određenim vakcinama. Apsolutno je sve drugačije od slučaja do slučaja, baš kao i dečiji organizmi što se međusobno razlikuju. Ne znam kada su kod vaše ćerke napadi počeli, koliko traju, ali možete probati da se setite da li je to bilo u nekom periodu posle neke redovne vakcine. Nisam protiv, ali jesam za slobodu informacija i slobodu izbora. Ovo danas nisu više vakcine koje smo mi dobijali, uvoz je sumnjiv, doze prejake, a o sastavu niko neće da govori jer je izvesno da u njima postoji nešto štetno za mozak (živa, aluminijum). Molim vas nemojte me pogrešno shvatiti, ovo nije antivakcinska kampanja, ovo je samo rezultat istraživanja jedne očajne majke koja nije znala kako da pomogne svom detetu. Želim sve najbolje vašoj ćerki. Srdačan pozdrav. 🙂
To pomeni nema veze sa vakcinama, jer mi imamo kćer koja sada ima 9 godina, nije primila ni jednu vakcinu(GOSPODU BOGU slava i hvala, pa zivimo u zemlji gdje je sve to na dobrovoljnoj bazi), jer sam ja bio dete koje je jedva prezivelo zbog vakcine, pa zbog toga, i opet ima nocu ponekad te histericne napade, u kojima place, odbija i mene i suprugu, i onda mozda nakon nekih 5 minuta se smiri.
Zalili smo se njenim pedijatru koji kaže da je to isto imala i njegova kćer do 12 godine i da se strpimo, da će proci.
Ja sam veliki emotivac, kad je moja kćer u pitanju, pa me to zestoko uzdrma, svaki puta kad se desi.
Moguće, ja stvarno nisam kategorična kada su u pitanju vakcine kao uzrok… Ne znam, ali to mi jedino ima smisla. Da li je vaše dete imalo sve iste simptome koje sam ja nabrojala u tekstu?
Hvala za javljanje.
Proći će i to ubrzo, bez brige. 😀 To je deo odrastanja mnoge dece i roditelji moraju proći kroz to.
Nadamo se 🙂
Ja sam isto kao mala imala nocne strahove, vristanje, plakanje, mama nije mogla da me probudi, vodila me kod psihologa, psihijatra, svasta nesto, ne secam se koliko sam godina imala, ali znam da me budila tako sto me ispitivala tablicu mnozenja, i palilo je 🙂
I onda se meni desilo sa mojom cerkom, ali ona je bila mnogo mladja, negde oko godinu i po, dve, dok sam provalila da je to. Prvo sam mislila da su zubi, pa kad su svi zubi izbili, sta je ovo sad. Setim se sebe i kazem, to je to. Moja mama potvrdi, doktorka isto. Klasika. Vristanje, plakanje, pricanje u snu, kao da se ljuti i svadja sa nekim. Nicega se ne seca ujutru, naravno, sve po rasporedu. Otprilike dve godine je trajalo, spavala sam sa njom sve vreme (iako imam i mladjeg sina), pokusavala da je probudim, retko mi je uspevalo, uglavnom je jos vise vristala jer me nije prepoznavala. Pevala sam joj, pricala, nista nije palilo. Ja sam izabrala da je ne diram, jer sam procitala negde da ih ne treba buditi. I prestalo je. Sada ima 4 i po, i povremeno se zaplace u snu, ali ni blizu onako kao ranije. To je moje iskustvo. Nadam se da ce i kod vas prestati uskoro. <3
Hvala Tina za deljenje iskustva. Dobro je da vam je to prošlo.
Mi i dalje ne spavamo…
Jedna čitateljka mi se javila mejlom i rekla da je dobro malo „tumbati“, prevrtati dete kad zaspi, pa nakon sat, dva… u tim satima kada se najčešće javljaju napadi. Probali smo i to neku noć i nije se budio tada. Da li zbog prevrtanja ili ne, ne znam…
Hvala ti 🙂
pa valja probati, sta god da upali, koliko god smesno zvucalo 🙂
ne znaci i da se nama nece vratiti, to se ne zna.
srecno 🙂
Da, najgore je to što se nikad ne zna…
Hvala!
Moj sin od 3 godine se probudi skoro uvek u isto vreme, fiksira pogled za jednu tačku u nekom delu sobe u kojoj spava i prstom pokazuje u tom pravcu i ništa ne progovara. Neće tu da ostane da spava iako sam ja pored njega. Neki put me plaši takvim ponašanjem.
To je to. Samo što je blaža varijanta, bez plakanja, vikanja, lupanja srca i ostalog…
Probaj ga i ti (kao i ja što sam počela) prevrnuti na drugu stranu, okrenuti tek toliko da im se razbije taj čvrsti san… malo pre tog određenog vremena. Nekada uspeva. Vredi pokušati.
I ja sam se jako plašila, sada je malo bolje, ali nikad mi nije svejedno.
Mi imamo slican problem.U pitanju je devojcoca 11 godina.Pocelo je sve sa buncanjem u toku noci,nerazgovetnom pricom nekim nerazumljivim jezikom.Umirivali smo je pricom, zagrljajima i sve bi se vracalo u normalu.Ujutro se nicega ne bi secala.Onda je dosla noc lada je pocela da otkljucava brata pod izgovorom da ide svojoj kuci.Od tada sakrivamo kljuceve kad uvece zakljucamo stan.Pre mesec dana smo imali novu scenu u vidu trcanja po kuci i po prvi put je razgovetno pricala.Bezala je od nekoga i uporno govorila da tata i ja mora da bezimo.Sad smo trenutno na moru i ovde smo imali situaciju .Prilikom razgovora sa pedijatrom rekli su nam da je to faza pred pubertet i da ce proci. Do tad se snalazimo i trudimo da ne bude posledica.Ona se na svu srwcu nicega ne seca.
Iz vašeg primera se vidi da su „situacije“ maštovitije što je dete starije. Moj Igor ne ustaje iz kreveta, niti se šeta, recimo. Samo što su napadi jaki, počevši od napetosti mišića pa onda svega ostalog. Kod vas (bar mi se tako čini) nije toliko telo izloženo stresu i šoku, koliko sve liči na mesečarenje. U svakom slučaju, nije prijatno.
Malo mi je dijagnoza pedijatra „klimava“, tj.nadam se da vam je dao još neki savet, jer ovo „proći će“ mi deluje malo bezveze.
Hvala Jasna za komentar.
Hvala Vam za ovaj tekst, mozda zvuci otrcano, ali malo mi je lakse kada znam da moje dete nije jedino koje prezivljava ovakve strahove. Utesno zvuci i cinjenica da ce u jednom momentu to sve proci. Nas sin, koji sada puni 6 godina, prvi napad je imao pre tacno godinu dana, i meni i suprugu je izgledalo toliko strasno to sto smo sa njim preziveli tih par minuta, da celu noc posle toga nismo mogli da zaspimo u strahu da ce se ponoviti. Neupuceni o cemu se radi, pomislili smo cak da je imao epilepticni napad. Taj panicni strah, grcenje i drhtanje misica, bledo izbezumljeno lice, sa tamnim krugovima oko ociju, je nesto najstrasnije sto mi se kao roditelju desilo, a najgore je sto je u tom momentu, ne mozete da uradite nista, sem da ga zagrlite i nezno mu pricate da ga volite i da je to sve jedan ruzan san koji ce proci. Jedina uteha je da se on zaista svega toga ujutru ne seca, da kada strah prodje, se ne ponavlja u toku iste noci i on se opusti i mirno zaspi. Pokusali smo da rekonstruisemo dan, posle kojeg bi se nocu desavali ovi napadi, i mislimo da to ima veze sa umorom, napornim danom, mozda i sa grdnjom koju zaradi u toku dana, zbog svog ‘ja sam odrastao i mogu da radim sta hocu’ ponasanja. Takodje suprug i ja, iako imamo pravilo da se pred njim ne svadjamo nikada, mislimo da je on previse upucen u nase raznorazne price koje treba da budu rezevisane ipak samo za odrasle, jer iako nama mozda bezazlene, u decijom glavici se obradjuju i dozivljavaju drugacije. Tesi nas to sto smo svesni da je on jedno inteligentno, beskrajno voljeno i srecno dete, i da ce ova faza na kraju ipak proci…
Nadam se situacija kod vas popravila, i da imate miran i spokojan san. Pozdrav…
Draga Lola, drago mi je što vas je koliko-toliko ovaj tekst umirio, iako nije lako, jer nikada nismo sigurni – da li je ovo poslednji napad?
Kod mog Igora više nema onako jakih napada, ali se desi ponekad da se jako boji, drhti, obliva ga znoja i dolazi u krevet gde spavamo suprug i ja. Onda ga mi smirujemo, pokrivamo, slušamo to nepovezano nerazumljivo pričanje, ali ga uspemo relativno brzo smiriti. To se desilo možda 3-4 puta u proteklih godinu dana (od onih jakih napada koje sam opisala). Ja to povezujem sa ulaskom u pubertet, kada se navodno ovo sve gubi, posebno kod dečaka.
Nakon objavljivanja teksta, jako mnogo majki se javljalo i prijavljivalo i svoju decu, a mnoge od njih to povezuju sa vakcinom. Sve i da jeste, ja sam na pola puta da poverujem, kako deca rastu – bolje je.
Nemojte misliti da je to zbog previše igre, smeha, vikanja, nervoze i slično. To što sebe krivite je samo dokaz vaše odgovornosti i velike pažnje, ali nije to – to. Ja sam 100 puta prelistavala dan unazad, i nemam dokaze koji bi to opravdali. Jer mi na našeg Igora skoro nikada nismo tako strogi da bi on imao napade. Batine je dobio 2 puta kad je bio mali, a u kući vlada normalna atmosfera, bez svađa, tuča i ostalog.
Ja sam recimo odrasla u kući gde je bilo svega ovog ružnog što sam navela – pa nikada ni ja ni brat nismo imali ove napade.
Tako da… Ostaje mi samo da vam poželim mnogo snage i sreće da što pre preživite ove užasne situacije.
Srdačan pozdrav!
I mi se evo supcavamo s slicnom situacijom. Iskreno nadam se toj „dijagnozi“ u nasem slucaju, jer me sve ostalo plasi mnogooo vise nego to. Naime, prije se desavalo da nas sin od 4godine se probudi u snu, malo kenjka, sidje s kreveta, ode na tutu/solju, piski i vrati se u krevet. To kenjkanje trajalo je sveukupno max 2minute. U tom periodu jednostavno nit me vidi nit me cuje…tako da su svi moji pokusaji da doprem do njega uvijek bili neuspjesni. Medjutim, ev upravo veceras je druga prica-teza situacija. Na isti nacin je pocelo: kenjkanje. Zatim je preraslo u vristanje, deranje, plac…uporno je ponavljao rijeci:“Necu!!! Nemoj!!!“ Kao da ga neko tjera na nesto sto ne zeli. Potom je ustao u svom krevetu-par puta „prosetao tamo-vamo“ po njemu vristeci i vrteci glavom…kao da ne dozvoljava nekome/necemu da ga dohvati/dodirne. Potom je u toj svoj vrisci pomenuo tutu i u roku od par sekundi se nasao na njoj- stoji mu blizu kreveta kad krene na spavanje. Dok je sjedio na tutu, svi moji pokusaji da doprem do njega dodirom, govorom, na bilo koji nacin…neuspjesno!!! Samo bi jos vise vristao plakao i derao se:“Necu!“ Potom je u jednom trenutku, posto sam cucala u njegovoj blizini, samo mi rekao:“Mama nemoj da me gledas!“ Kad sam okrenula glavu na drugu stranu prestalo je to sve- al na max minut. Potom je opet poceo. Onda sam ga digla s tute, obukla, grlila…pricala mu da ga volim…on je samo vristao i govorio „Necu!“… A se drzao za mene cvrsto. Sjela sam s njim u narucju na nas krevet.. Odmah se oteo iz ruku i par puta uz vrisku se okrenuo na krevetu…a onda kao da je neko pritisnuo neko dugme-samo je zaspao. Kao da nista nije bilo. Ev spava. Miran u svom krevetu- muz ga je prenio bez problema. Neznam sta da radim…ovo me sve toliko plasi, daje mi neki ruzan osjecaj, koji me ne popusta..a prosto neznam ni da ga opisem. Imamo i mladjeg sina od 2,5godine, koji je ovo sve prespavao. Nadam se da ipak postoji neko rjesenje za ovo…jer ova nemocnost …uh.
Da li mi verujete da smo pre par minuta vratili našeg Igora u svoj krevet, nakon napada kojeg nije imao baš dugo. Nije bio jak, samo je plakao i izvinjavao se, drhtao i smirio se mojim maženjem. Zaspao je na našem krevetu, i kad smo ga budili da ga premestimo, on je pitao – Kako sam ja došao kod vas? On se ničega ne seća. On sada ima 11 godina.
Čitam vaše reči i plače mi se, jer vas potpuno razumem. Razumem tu nemoć da bilo šta uradite iako biste uradili sve. Lekova i metoda nema, samo nada da će brzo proći. Da li je od vakcine ili nije – ko zna. Ja sam za vakcinaciju zbog benefita koje dobijamo, ali verujem da u njoj ima raznih otrova koji različito deluju/ne deluju na decu.
Sve što ste opisali razumem, jer smo doživeli i jako je strašno. Kao što sam i napisala – u jednom momentu sam pomislila da imamo duhove u kući, jer se dete stalno nečega boji i beži od toga. Strašno.
Nakon što dete zaspi, verujem da još dugo ne možete da se smirite od muke, stresa, straha i tuge.
Šaljem vam veliki zagrljaj podrške i želim da što pre imate noći bez ovih strašnih događaja.
Puno pozdrava.
J
Ja imam takav problem sa cerkom sad ima 10 godina. Kako mogu da dodjem do tebe da razgovaramo?
Draga Aleksandra, molim te pošalji mi zahtev za fb prijateljstvo, pa ćemo se onda lakše dogovoriti za razgovor.
https://www.facebook.com/jelenakovincic2
Kad se podeli, svaka muka manje boli. 🙂
Da li ste cule za Stramonium? Pise svugde da je dobar za ta stanja, sta mislite da li bi bilo pametno da probamo to?
Sin ima 5-god, poceo je da se budi i prica nesto nerazumno kad pitam sta je bilo on cuti i nastavi da spava desilo se da ustane nocu i stoji samo pored mene ili da krene u drugu sobu na moje pitanje gde ces kaze ide da se igra a svi znamo da se on plasi da ide sam u drugu sobu bez svetla desilo se isto to nekoliko puta. Sinoc je2-3 puta ustajao zvao tata mama i nista, zatim trazi vodu bez nekih drugih panika ujutru kad ustane nekad se seca nesto ali smo mi u danu gledali horor film gde je on spavao i probudio se i video neku scenu da li je njemu taj strah dodatno pa je on to vece 3-4 puta ustajao bez panike, plakanja i slicno. Da napomenem legne kasno ali gleda crtace. Nije da se ne plasim neznam sta da radim kako bih mu pomogla kao beba je on nocu stalno plakao po 3-4 sata uspavljivao bih se tek kad pocinje da svane i to 2-3 dana u toku nedelje isli smo kod lekara on prestaje da place vratimo se on opet sve analize su bile u redu. Sad je pocela i veca panika kod mene mislim da je taj film i u meni stvorio tu panika i sad mi se po glavi mota sve te stvari i ostajem do kasno u sobu gledajuci sta se desava dok svi spavaju mada znam da to ne postoji i da je to samo u filmovima ali taj strah sta se njemu desava me plasi, sve lepo proveravam vrata, prozore i slicno ali se plasim da necu ga cuti kad ustaje pa onena sprat na stepeniste. Mada dosta stvari osecam desava se da nemogu da se ustavam a umorna sam i zatim krene od da ustaje. Izvinjavam se na dugom tekstu volila bih da cujem vase misljenje. Hvala unapred
Pozdrav Jovana!
Po napisanom, mislim da vaš sin nema problem „noćnih psiho-fizičkih napada“. Možda malo mesečari, ima burne dane i večeri, ali da su u pitanju napadi koje je imao moj Igor (i mnoga druga deca) – verujete – ne bi bilo dileme, odmah biste ga prepoznali. Nema mesta za neku veliku paniku niti strah kod vas, izgleda da imate veoma aktivno dete, čak i noću. 🙂 Opušteno! Srdačan pozdrav! 🙂
Ja imam ćerkicu 3,5 godine i zbog stalne prehlade i virusa tek je pre 2 meseca primila mmr vakcinu. Od tada sa njenim neverovatno piskavim glasom kada skoči iz kreveta meni treba 10 sec da se opasuljim. Isto je ponovo počela da kaki i piški u gaćice posle vakcine. Kada hoda krivi nogicu i šepa kao da je boli….ja pošto sam bio fudbaler vrlo mi je poznato ispipati svaki nerv i pronaći problem pa čak i rešiti masažom ali dete ne boli ništa nema problem….tako da drage mame pozdrav od tate koji kaže strahovi prolaze i ja sam ih imao…ne brinite povećanjem godina smanjuju se ti problemi…a strahovi…oni su večiti.
Hvala za pozitivan komentar.
Rekla bih da vaše dete nema psihotične napade koji su predmet ove priče i super je što je tako.
Vakcine su definitivno korisne, ali sigurna sam da u njima postoje elementi koje bi trebalo transparentno prikazati, sa svim dobrim i lošim osobinama.
Vašoj devojčici i vama – svako dobro!
Pozdrav svima. Ja bih svima preporucila da probaju sa BARS tehnikom. Pomaze mnogo kod ovakvih stanja, u sustini pomaze najvise kod neuroloskih problema, neki su i epilepsiju izlecili ovim. Mozda su tretmani skuplji, ali je dobra stvar sto se moze zavrsiti obuka pa onda ti mozes svakog dana raditi detetu BARS tretman.