Izletela su mi dva komadića boranije iz šerpe s prilogom, iako nisam brzo mešala.
Varjača izdajica. Samo sam je spustila na radnu površinu.
Zatim sam stavila bosiljak u beli sos, promešala i nisam ništa prosula.
Još samo malkice mešala, sklonila, isključila ringlu.
Okrenula se trećoj šerpi, dolila još malo vode u meso koje se dinstalo dok su kapljice s poklopca polako klizile na ploču šporeta.
Poklopila ponovo i oprala gomilu sudova koja se stvorila za minut.
Za to vreme i prilog je bio gotov, sklonila sam na stranu.
Začinila sam meso, biber je odleteo na sve strane, a laneno seme se po običaju rastrčalo iz teglice.
Nema veze.
Izvadila veš iz mašine, raširila, sklonila meso i otišla iz kuhinje.
Uvijala decu i muža, malo ćaskali, zezali se i večerali.
Smejali se Igoru, terali ga da jede salatu viljuškom umesto prstima.
Onda se smejali tati, jer ima običaj da za stolom drži ruke nekako smešno, kao da pokazuje dva lajka.
Šou.
Baš smo bili super raspoloženi.
Hrana super, mama super, svi super.
I šporet – super flekav.
Šporet – ma daj…
Koga briga?
Kad naučiš da kuvaš bez sudopere, sve ide lakše.
Kao po vodi…
Zato probaj da se opustiš i ne razmišljaš o tim banalnim flekama.
Koje su tu jer si danas možda umorna, prirodno smotana, jer ti je prvi put da se nečim baviš, da nešto probaš, da pokušavaš.
Da, ne govorim samo o kuvanju ručka.
Ne gledaj na ono što je usput iscurilo, jer je to sigurno bilo višak i neće ti uopšte faliti ni sada, ni nikada.
To što si prosula nije ono što kuvaš, niti je to ono što treba da jedeš.
Niti je to nešto za čim se žali, čemu se odmah trči i zbog čega ćeš se nervirati.
Ni slučajno.
To su znaci koji ti kažu da si žena, da si kao i svaka druga koja hoće, koja se kreće, počinje, trudi se, polemiše, ispipava, smišlja i ide pa šta bude.
Zato… Nemoj mlatiti krpama dok stvaraš svoje umetničko delo.
Ne slušaj glasove koji te opominju, jer ćeš za njih samo zapinjati.
Ne dozvoli da ti glupave fleke i sitnice odvlače pažnju od tvoje priče.
Fokusiraj svoje zenice tamo gde priča nastaje i tamo gde će priča da živi.
U tvom srcu.
U srcima tvoje dece i tvog voljenog i u srcima svih voljenih koje odabereš.
Jer samo to je važno.
Zato što smo mi sve stvorene za te ukusne, divne, super pripremljene priče.
Bez fleka, bez ribanja potpuno normalnih, nevažnih, glupih i smešnih grešaka jedne žene.
Onih koje ćeš s lakoćom obrisati nakon uživanja, kada se prašina slegne i tvoje misli budu rasterećene.
Šta kažeš?
Da li si spremna da zaboraviš nebitno i kreneš samo za svojom pričom?
Sve se fleke brišu – osim onih na karakteru.
Za to nema hemikalija…
Sjajan tekst!
Mi smo jedina hemikalija koja može da radi na brisanju tih fleka. Samo ako ne žmurimo pred njima 🙂
Hvala!
Kako mi je promakao ovaj tekst? Ali, nema veze, došao je baš u pravi momenat: pre pola sata sam pogledala taj šporet (a za pola sata će ponoć) posle kuvanja jednog ručka i večere (a pekli smo palačinke), namignula mu, ali mi nije dao mira….Razmišljala sam kad je najbolje da ga oribam i shvatih – nikad, čemu to, kad će sutra opet biti umašćen. Super si ovo odradila za moju psihu 😉
Iako ovde šporet nema samo bukvalno značenje, drago mi je što ti tvoj nisi sinoć ribala 🙂
Daleko od toga da treba da zapustimo sve, ali ponekad stvarno treba nešto putiti niz vodu, zarad ličnog zadovoljstva.