Moj susret sa Marinom bio je bukvalno – Božiji poklon. U moj život je ušla kao spasiteljka od gladnih studentskih dana, od brige što nemam udžbenike niti zimske cipele. Pronašla sam je filmski, preko oglasa u novinama, ja nju ili ona mene, to je sad već upitno i potpuno nebitno.
Njoj je trebala kućna pomoćnica, meni je trebao novac. Ona je našla mirnu luku za sve svoje misli, a ja stariju sestru od koje naučite mnogo toga. Naše druženje od cela dva dana u nedelji bilo je uvek puno ljubavi u pogledima, puno pažnje u postupcima i nežnosti u rečima. Nikada nismo povredile jedna drugu. Nikada. Poveravala mi je sve što nije mogla nikom drugom, što se od bogate gospođe nije ni dalo naslutiti, a kamoli predpostaviti da postoji.
Naša ljubav je živela u toj kući nepune četiri godine. Tada se preselila na nebo, zajedno s Marinom. Dragom Marinom. Iako je ni sada ne mogu poslušati, sećam se kristalno čisto onog dana kada mi je rekla: „Nemoj plakati za mnom…“ Sve na planeti menjala bi da je mogla i dalje biti mama svojim dvema devojčicama. Ali, eto… tako to biva sa anđelima. Žure da stignu na nebo.
Trebala su mi tri puna meseca da se oporavim od ove smrti, prve velike u mom životu, do tada najbliže mom srcu. Niti sam htela da je shvatim, niti sam mogla da je prihvatim, jednostavno sam mehanički prolazila tim prostorijama gde smo nekada gledale tv, pile đus i listale Kuću stil. Devojčice od 7,5 i 2,5 godina su imale svoja pitanja, svoje želje i moranja, i moj boravak u toj kući je bio koncentrisan samo na ta četiri oka. Vreme je prolazilo, emocije ne. Nisu ni danas. Previše su bile jake i previše dobre da bi ih pocepala sa listovima kalendara.
Marina je i danas redovan gost u mojoj kući, u mom govoru, u albumu sa slikama, u uspomenama koje mi je poklonila, u poslovima koje sam uz nju naučila, u receptima koje sam od nje prepisala… I u jednoj divnoj navici koju ona nije imala, ali koju sam zbog nje sebi nametnula
REDOVNA ULTRAZVUČNA KONTROLA DOJKI
IMATE VREMENA
NEMA CENU
ČUVA MIRNU SAVEST
ZATO ŠTO VOLIM SEBE
Neka ovaj nacionalni dan koji je svet poklonio svim obolelim ženama, bude poziv koji vam Marina šalje:
Zakažite pregled svojih grudi! Posetite danas svog lekara, nazovite telefonom ili zakažite mejlom. Ne sutra! Danas! Bolest ima bolje sutra, samo ako ga vi stvorite.
Neka ovaj prvi dan proleća bude prvi dan velike ljubavi prema sebi. Neka bude deo zdravog života koji ćete posvetiti svojoj deci, svojim ljubavima i svim prolećima koja će doći.
REDOVNI MESEČNI SAMOPREGLED
Dok se tuširate, pre popodnevne dremke, pre spavanja… u toku bilo koja 2 minuta kada ste sami sa sobom 🙂 Izvolite, i ne zaboravite.
AKO SE REDOVNO PREGLEDATE
Odlično! Bravo za vas! Možda želite biti aktivista i pomoći nekome? Iznenaditi ženu koja je bolesna? Naglasiti važnost ove priče u svakom danu? Možete se priključiti stalnoj Avon akciji i naručiti za sebe, ili nekog drugog, proizvode sa ružičastom vrpcom – sav prihod od prodaje ovih proizvoda namenjen je borbi protiv raka dojke. Osećamo se bolje kada pomažemo, zar ne?
Želim vam sve najbolje!
Ovakvi tekstovi nam trebaju da nas podsecaju svakog dana koliko je prevencija vazna. Na mene je urodila plodom kampanja od pre nekoliko godina i od tada jednom godisnje idem na preglede.
Da, trebaju nam, jer je neverovatno koliko malo, mi žene, vodimo računa o svom zdravlju. Sve nam je uvek preče. Od kad je Marina umrla, ja se pregledam svakih 6 meseci. Pozdrav!
Zao mi je kad procitam ili cujem za.sudbine tako mladih majki, dusa me boli za tom djecom. Bas zbog njih moramo misliti na svoje zdravlje jer ako nismo potrebne sebi, njima itekako jesmo.
Da znaš samo kako je to teško posle grliti tu decu i gledajući ih u oči, govoriti da je mama u bolnici…tuga Božija. Zato, uradimo ono najmanje što možemo u ovom trenutku, a to je – pregled! Pozdrav draga! Ne pišeš, predpostavljam da si u gužvi od obaveza… 🙂
I guzva i nedostatak inspiracije i svasta pomalo. Moram se aktivirati:) Pozdrav za tebe
Moja bolna tacka 🙁 mama mi je umrla od raka vrlo mlada, nije docekala unucice. Sigurna sam da ti nedostaje tvoja prijateljica. Mi zene retko se volimo bez sujete.
Mene je moje detinjstvo naučilo da je sujeta otrovna… pročitala sam tekst o onoj knjizi što ti je mama kupila 🙂 Super je cela priča, i njen odličan potez. Verujem da ti nedostaje. Možemo samo da pričamo o tim divnim ženama, i na taj način da ih držimo uz sebe.
Bravo JELENA! Ovakvi tekstovi su zaista potrebni kao podsticaj. Prevencija, prevencija, prevencija.. To se ne dešava tamo nekome, to se može svakom desiti. Vreme je ludo. Pozdrav!
POzdrav i tebi draga! Gde si? Ne pišeš…
Nisam imala vremena, mada danas sam objavila jedan tekst, tematika je slicna ovom tvom postu. tu sam, sve je ok. Potrudicu se da cesce pisem 🙂